OTKRIVENI DETALJI

CRNA TAŠNA OTKRIVA NAJVEĆU TAJNU JOSIPA BROZA: Maršal se do smrti nije odvajao od nje, kada su je konačno otvorili uslijedilo je iznenađenje, TADA SU SHVATILI KO JE BIO TITO!

12.10.2017 - 12:37 | Zanimljivosti >> Kiosk

Jedan od ljudi iz okruženja Josipa Broza, koji je posumnjao i kasnije tvrdio da ima dokaze da Tito nije osoba za koju se predstavljao, je njegov lični lJekar dr Aleksandar Matunović.
 
On je maršala lečio od 1975. do 1979, odnosno gotovo do smrti. On je napisao da "Nađeni izvještaj ide u prilog iznIJetoj sumnji, odnosno mišljenju da Tito nije Josip Franjo Broz iz Kumrovca, već da se iza toga imena krije druga osoba".

"Tito je imao malu akt-torbicu, čini mi se od zmijske kože. Uvijek ju je nosio sa sobom. Sadržaj torbice, pored ključa, bio je osiguran i malim katancem. U dva navrata - ulazeći u njegove prostorije, zatekao sam ga da pretura po torbici. Oba puta je leđima bio okrenut vratima, a torbica mu je bila u krilu. Kada bih ušao, torbicu je brzo zatvarao. Djelovao je kao čovjek koji je uhvaćen u nedozvoljenoj radnji. Po tome sam znao da se u torbici nalaze neke za njega značajne stvari.
 
Poslije njegove smrti raspitivao sam se kod članova komisije za sređivanje Titove ostavštine šta su pronašli u toj torbici. Jedan od članova komisije, Zvonko Kostić, rekao mi je da, pored zlatnog nakita, pronašli umrlicu Davorjanke - Zdenke Paunović, od 1. maja 1945. godine, izvod iz matične knjige venčanih sa Jovankom Budisavljević, 1952. godine, sliku Pelagije Belousove.

Tu je bila i kopija izvještaja austrougarskog Ministarstva rata, od jeseni 1915. godine, u kojoj se nalazi spisak austrijskih oficira, podoficira i vojnika koji su poginuli u vrijeme bitke u Galiciji. U spisku se nalazilo i ime kaplara Josipa Franje Broza, prenosi Dnevno.hr.
 
Nađeni izvještaj ide u prilog sumnji, odnosno mišljenju da Tito nije Josip Franjo Broz iz Kumrovca, već da se iza toga imena krije druga osoba".

 

(Dnevno.hr) 

 

PROČITAJTE JOŠ: 

 

OVO SVI TREBAJU PROČITATI: Evo šta je Tito poručivao svakom đaku u Jugoslaviji! (FOTO) 

Oni koji su rođeni 60-ih i 70-ih godina u Jugoslaviji često kažu kako je tada život u Titovoj Jugoslaviji bio mnogo bolji nego danas i da se tada bolje živjelo.

Tito je imao motivacionu poruku za svakog školarca, pa je na početku svake đačke knjižice pisala njegova poruka u kojoj je stajalo sljedeće:

"Učite dobro i slušajte svoje nastavnike. Oni žele da stvore od vas dobre, prosvećene građane naše zemlje. Nastojte da budete što bolji. Oni koji teže uče treba da ulože malo više napora, pa će i oni postići dobar uspjeh. Morate biti istrajni u radu; ako nije dovoljan jedan sat da naučite neku lekciju, radite dva ili više, ali je uvijek savladajte dobro. Učite uporno i ozbiljno, jer znanje ima veliku važnost za građane socijalističke zemlje kao što je naša Jugoslavija.

Imajte uvijek na umu da prema socijalističkoj Jugoslaviji imate velike obaveze. Uvijek treba da pamtite da su se, zajedno sa starijima, za našu novu Jugoslaviju borili i svjesno išli u smrt i omladinci od petnaest i više godina, da su u najžešćim borbama jurišali ne misleći na to da li će iz borbe izići živi. Naši ljudi davali su svjesno svoje živote da bi budućim generacijama i omladini koja dolazi omogućili bolji život. Nemojte to nikad zaboraviti i neka vam je uvijek na srcu težnja da se tim žrtava odužite na taj način što ćete dobro učiti i postati svjesni građani socijalističke Jugoslavije", pisalo je u đačkim knjižicama đaka nekadašnje SFRJ.

djacka-knjizica-josip-broz-tito-830x0

 

Ako ste se ikada pitali: OVO JE RAZLOG ZAŠTO TITO NIKAD NIJE DOBIO NOBELOVU NAGRADU

 

Međunarodna priznanja koja je Tito dobivao tokom života teško da se mogu pobrojati.

 

 On je dva puta bio na naslovnici uglednog i utjecajnog magazina Time, pozivali su ga i dolazili mu u goste najvažniji državnici svijeta, ali jedino što je još želio da bi doista kompletirao lični uspjeh, bila je Nobelova nagrada za mir. To se ipak nije dogodilo, a najbliže ovoj nagradi bio je 1973. godine.

Odluka da se lobira na sve strane donesena je na državno-partijskom nivou 1972. godine. Tita su trebali predložiti Vili Brend (Wily Brandt), njemački političar i državnik koji je i sam dobio ovu prestižnu nagradu godinu dana ranije, zatim indijska premijerka Indira Gandi (Indira Gandhi), pa etiopski car Hajle Selasi (Haile Selassie), bivši sekretar UN-a iz Burme U Thant, Habib Burghiba, predsjednik Tunisa, kao i talijanski političar Pjetro Neni (Pietro Nenni), predsjednik Finske Urho Kaleva Kekkonnen i predsjednik Svjetskog židovskog kongresa Nahum Goldmann. Nažalost, ni ovo utjecajno društvo nije bilo dovoljno da Tito dobije Nobela, a zašto se to nije dogodilo, opisao je u svojim knjigama Pero Simić, autor najviše biografskih knjiga o Titu, piše Express.hr.

Cijelu akciju koordinirao je Rato Dugonjić, tadašnji potpredsjednik Predsjedništva SFRJ, a prema pisanju publicista Mila Gligorijevića, o tome je Vladimir Dedijer jednom rekao:

 - Mene je pozvao Dugonjić i pitao bih li podržao Titovu kandidaturu? Rekao sam mu da ću podržati kandidaturu, ali da ga moram upozoriti na važnu činjenicu, a to je da Tito nije ni Židov, ni mason. A tu nagradu dobivaju samo oni.

Milan Terzić zapisao je da je u povjerljivim dokumentima SSIP-a (Saveznog sekretarijata za vanjske poslove), akciju je trebalo voditi diskretno, da u slučaju neuspjeha, informacija ne dođe u javnost i zbog Titovog ugleda, ali i ugleda cijele države.

Titovu kandidaturu Komitetu za dodjelu nagrade podnijeli su predsjednik parlamenta Luxembourga Pijere Gregori (Pierre Grégoire) i predsjednik Saveza sudionika pokreta otpora u Njemačkoj za vrijeme Trećeg Reicha, Karl Ibach.

 Radna grupa SSIP-e morala je izlobirati i osigurati glasove 30 najutjecajnijih državnika i političara iz cijelo svijeta, što nije bio nimalo lagan zadatak. No, 12. decembra 1972. godine u izvještaju radne grupe pisalo je da 'još nije utvrđeno je li Grégoire podnio službeni pismeni prijedlog.

' Svi najznačajniji jugoslavenski političari i diplomati dobili su zadatak da lobiraju i sakupe podršku, ali nije išlo. Ranko Đukić u knjizi 'Topli zec u Oslu' tekst Titove kandidature za Nobelovu nagradu pripremio je Đorđe Radenković, tadašnji vanjskopolitički komentator dnevne novine 'Politika'. Ali na kraju su u službenoj kandidaturi ostali smo citati značajnih političara koji su lijepo govorili o Titu.

Među onima koji su podržali Titovu kandidaturu bili su mnogi iz filmskog svijeta - Charlie Chaplin, Luis Buñuel, Akira Kurosawa, Laurence Olivier, Ingmar Bergman i mnogi drugi, ali bez uspjeha.

 Negdje pred kraj života, Tito je u jednom govoru najvišim vojnim i državnim dužnosnicima rekao:

Ja nisam dobio Nobelovu nagradu za mir zbog Golog otoka, iako me za ovu nagradu predlagalo više od stotinu državnika iz cijelog svijeta. Norveški kralj tražio je od mene da se ispričam pred cijelim svijetom zbog Golog otoka. Rekao sam mu:'Ako nekome treba da se ispričam, onda su to oni koji su tamo došli nevini. Informbiroovcima se ne želim ispričavati.' Nobelovu nagradu nisam dobio i nisam nikoga krivio za takvu odluku. Sam sam sebi presudio"...

 

ŠPEKULISALO SE DA ĆE BITI TITOV NASLJEDNIK: Nakon toga stradao je u STRAVIČNOJ NESREĆI!

 

Ako fotografija govori više od hiljadu riječi – a govori, onda je ovaj detalj razgovora Josipa Broza Tita i Džemala Bijedića najbolja potvrda brojnih priča i svjedočenja da je Tito slijepo vjerovao i posebno cijenio čuvenog Džemu.

Neki smatraju da je fotografija nastala u trenutku kada je Džema podnosio ostavku. Naravno, Tito mu je nije prihvatio. Poznato je da je Bijedić čak četiri puta podnosio ostavku na funkciju premijera Jugoslavije, ali je uvijek povlačio pod Titovim uticajem.

Špekulisalo se da je Bijedić Titov mogući nasljednik, da je Tito htio da izmijeni ustav SFRJ kako bi Džemal Bijedić i po treći put mogao da obavlja funkciju predsjednika SIV-a ili predsjednika Skupštine SFRJ. Upravo ta Titova odluka je koštala života Bijedića i njegovu suprugu Raziju. Oni su, zajedno sa još šest osoba iz pratnje, poginuli 18. januara 1977. godine, u avionskoj nesreći na vrhu brda Inac na planini Lisin kod Kreševa.

 

Bijedićeva pogibija je teško pogodila Tita. Nakon što je čuo za tragediju. Odmah je prekinuo službenu posjetu Libiji. Ubrzo je iz njegovog okruženja nestala njegova supruga Jovanka, jer se sumnjalo da je ona sa nekim generalima JNA naručilac Džemine smrti. Ni njoj nije odgovaralo da Bijedić naslijedi Tita, a to je već bila gotova stvar.

Javna je tajna da visinometar i brzinometri, koji služe pilotu za orijentaciju, nisu bili ispravni. Pritom, Džemin let je bio veoma loše organizovan, a na je na kontrolnom tornju Aerodroma Sarajevo radila je osoba koja nije imala dozvolu, što sve zajedno nameće broja pitanja, a upućuje na zavjeru iz DB-a i JNA. Kako se moglo desiti da se na mjestu nesreće prvi pojavi baš Jovica Stanišić, kasnije šef Državne bezbjednosti Srbije u vrijeme Slobodana Miloševića.

 

U nastavku teksta pročitajte ispovijest Titova ljekara: 

smo na vrijeme izvadili čep iz butne aorte zadržao bi svoj imunitet i možda bi poživio još dvije godine kako je želio, ali od gangrene sigurno ne bi umro”, kaže doktor Milomir Stanković

Od smrti Josipa Broza Tita, čiji se rođendan slavio 25. maja, prošlo je 36 godina, ali njegov život, vladanje SFRJ i odlazak sa ovog svijeta i danas izazivaju kontroverze.

Tačku na spekulacije o tome kako je i kada maršal preminuo ostavivši Jugoslaviju da ga mjesecima oplakuje, odlučio je da stavi njegov lični ljekar, dr Milomir Stanković (83), objavivši knjigu “Tito između života i smrti” u izdanju Službenog glasnika.

– I mlade generacije danas sve više pominju Tita i njegovo doba i mislim da treba da se sazna kako je zaista okončan njegov život– počinje priču dr Stanković koji je maja 1978.godine, kada mu je saopšteno da je izabran za Brozovog ličnog ljekara, bio zaposlen na Kardiološkoj klinici VMA.

Vijest, koja ga je u isto vrijeme uzbudila, ali i izazvala strah od odgovornosti, prenio mu je prof. Đorđe Popović.

Objasnio Carteru zašto ih mrze Rusi

-Titovo zdravlje zahtjeva nadzor više ljekara, ti ćeš tamo biti šesti. Ranije su Tito i Jovanka odlučivali o izboru, a pošto su njihovi odnosi poremećni, to je prepustio svom konzilijumu i ađutantu Tihomiru Viloviću – objašnjeno je Stankoviću, koji se tri godine ranije vratio sa usavršavanja u Houstonu, zašto mu je ukazano povjerenje da liječi doživotnog predsjednika nekadašnje SFRJ.

Stanković se prisjeća toplog prijema na Brijonima kada je prvi put stao pred druga Tita.

 Bilo je straha u meni. Došao sam sa klinike kod čovjeka koji je bio legenda u našoj zemlji i u svijetu. “Došli ste doktore, kako se osjećate”, pitao me je, ja mu odgovorim i pitam za njegovo zdravlje. Požalio mi se na išijas. Začuđeno ga pitam kako je to moguće kad ga na televiziji gledamo kako uspravno korača i svi kažu da je zdrav. On će meni: “E moj doktore, stegnem dobro zube da ne bih pokazao svoju bolest”.

Stanković je Broza upoznao i u knjizi predstavio kao čovjeka, političara i pacijenta. Pratio ga je na državničkim putovanjima po svijetu i uvjerio se kakav je ugled uživao nekadašnji predsjednik SFRJ.

– Nije se ustezao da svakom kaže šta misli. Kad je bio u posjeti predsjedniku Jimmyju Carteru pitaju ga u Bijeloj kući zašto Rusi mrze Amerikance. On im otvoreno kaže: “Kako da vas ne mrze? Nacifrali ste atomske baze po cijelom svijetu, opkolili ste Rusiju. Šta će vam tolika nuklearna energija, uništićete jedni druge. Sjedite sa Brežnjevim i dogovorite se”.

Volio žene, ali nije bio perverznjak

Kardiolog se velikog državnika, o čijem se načinu vladavine danas spore historičari i teoretičari politike, prisjeća kao vladara meka srca.

– Nije to bio onaj Tito koji je sebi krčio put i uklanjao jednog po jednog konkurenta. Ovo je bio neki drugi Tito, mekog srca prema svima, a naročito prema ženama – priča Stanković.

Zbog slabosti prema ženama i u poznim godinama Tita su poslije smrti protivnici nerijetko predstavljali kao perverznjaka što njegov ljekar vidi kao potrebu za senzacionalizmom.

– Istina je da nije dozvoljavao da ga masira muškarac, tražio je isključivo maserke. Darjana Grbić, kasnije i njena sestra Radojka su mu masažama produžavale život, one su mu bile kao porodica. Zli jezici svašta pričaju o njima, znam da su ga voljele kao djeda i da ih je on tako gledao i poštovao.

Da su lijepe žene popravljale raspoloženje maršalu svjedoči i anegdota iz Igala koju se Stanković prisjetio i u svojoj knjizi. Tito je u Igalu liječio reumu. Jednog dana krene u šetnju obalom Pet Danice ispod Herceg Novog.

Da su lijepe žene popravljale raspoloženje maršalu svjedoči i anegdota iz Igala koju se Stanković prisjetio i u svojoj knjizi. Tito je u Igalu liječio reumu. Jednog dana krene u šetnju obalom Pet Danice ispod Herceg Novog.

-Prolaze lijepe i mlade žene, on se zagonetno smješka i počinje da priča anegdotu o knjazu Milošu.

“Znate li da je knjaz Miloš kada bi vidio lijepu ženu na vašaru odmah slao svoje pandure da je pripreme za vođenje ljubavi. Jednom su se zadržali duže nego obično, a kad ih je knjaz upitao zašto odgovorili su: “Morali smo da je okupamo, gospodaru”. Miloš im je ljutito odgovorio: ”E sad kad ste je okupali, vi je onda j…” – prisetio se Stanković kako je Broz znao da nasmije društvo.

Tito je bio pomno vodio računa i o svom izgledu. Doktor se sjeća kako ga je zatekao pitanjem da li se narodu priča da je presađivao kosu.

“Nisam čuo, predsjedniče, kažem jer mi je bilo neprijatno da potvrdim. On nastavi: “Priča se, priča. A znate šta sam uradio? Promijenio sam frizera. Prethodni mi je držao dugu kosu, pa je svaka vlas išla od čela do potiljka, a ovaj sad sve skraćuje na dva-tri centimetra”.

U mitove i legende o lažnom Titu – “ruskom špijunu” i “poljskom Jevrejinu” – Stanković nikada nije povjerovao, a teoriju o Brozu iz Kumrovca potkrepljuje novim “dokazima”.

– Tri i po decenije me pitaju da li znam ko mi je bio pacijent. Tvrdim da je Tito naš. Noći sam proveo kraj njega dok je bio u komi. Probudi se jedne noći u bunilu, gori od temperature, gleda u plafon i počne: “Vi, omladinci i omladinke, iznijeli ste ovu revouciju i donijeli slobodu našem narodu…” Odzvanja soba, a mene hvata jeza dok on na čistom srpsko-hrvatskom drži govor. Slično iskustvo imao sam na VMA s jednim pacijentom iz Makedonije. Kad se probudio iz anestezije, pitam ga kako je, a on bunca na makedonskom sve dok se nije razbudio. Prvo je progovorio na maternjem jeziku, baš kao i Tito one noći– pojašnjava Stanković.

Skratili mu život

Titovo zdravstevno stanje naglo se pogoršalo krajem decembra 1979.godine. Stanković je prvi primijetio promjene na maršalovom stopalu i odmah posumnjao na začepljenje arterije.

–Predložio sam mu da hitno sazovemo konzilijum, a on se branio kako ima mnogo obaveza i da odložimo posle Nove godine. Rekao sam da ćemo zakasniti sa terapijom. Već sutradan je dobio jak bol u nozi, pa sam pozvao sve ljekare i rekao šta sam zapazio. Oni su rekli da nepotrebno uznemiravam Tita i konzilijum– priča Stanković.

Ipak, maršala je pregledao dr Mirko Košak i otkrio začepljenje arterije na lijevoj nozi čime je bio zatečen cijeli ljekarski tim. Odmah se počelo s terapijom lijekovima koja nije dala očekivane rezultate, a bolest je napredovala u zamasima. Tito je odbio prijedlog da se pozovu stručnjaci iz inostranstva i izričito naglasio da ne želi da mu amputiraju nogu.

– Slažem se sa liječenjem, ali neću da mi režete nogu, prije ću da sam sebi presudim. Ako treba da idem, hoću da idem cijeli – bio je izričit Broz poslije čije pretnje su njegovi najbliži saradnici vješto izvukli pištolj iz torbe koja je uvijek stajala kraj njegovog kreveta.

Na konzilijumu 2.januara 1980. vodila se burna rasparava među ljekarima nakon koje je odlučeno da se maršalovo liječenje nastavi u Ljubljani.

– Otkriveno je da terapija nije djelovala i da je arterija naglo začepljenja. Urađen je bajpas, ali ta operacija nije uspjela. Pozvani su vrhunski svjetski hirurzi, Michael Debejki iz Houstona i Marat Knjazev iz Moskve. Amerikanac je predlagao da se odmah uradi bajpas, a Rus da se nastavi sa terapijom lijekovima što je konzilijum i poslušao, ali je tu izgubljeno dragocjeno vrijeme.

Posljednje Titove riječi

– Na kraju je urađen bajpas, ali operacija nije uspjela i zapušio, Tito je dobio sepsu, noga je trulila. Već 12. februara moje kolege shvataju da je posljednji trenutak da se izvrši amputacija. Profesor Marijan Brecelj je prikupio hrabrost da to saopšti maršalu koji netremice gledao ispred sebe. Pitao nas je da li smo o tome obavijestili njegove sinove, Mišu i Žarka, a poslije našeg potvrđivanja kratko je rekao: “Dobro, onda sjecite” – prisjeća se Stanković.

Operacija je bila uspješna i trajala svega 45 minuta. Tito se probudio euforičan, odmah je počeo da priča o protezi i konferenciji nesvrstanih. U prvim danima djelovalo je da se oporavlja, ali radost je kratko trajala. Imunitet mu je bio ozbiljno narušen, dobio je upalu pluća, otkazali su bubrezi, a onda i ostali organi.

– Pao je u komu i priključen je na aparate na vještačko disanje. Iz kome se za trenutak probudio i izgovorio: Šta sve ovo znači?”. To su bile njegove posljednje riječi. Da smo na vrijeme izvadili čep iz butne aorte, očuvao bi imunitet i možda bi poživeo još dvije godine kako je želio, ali od gangrene ne bi umro sigurno – kaže Titov ljekar.

Stanković kaže da je Broz bio njegov najbolji pacijent.

– Kad se razbolio, on se izvinjavao ljekarima. Kad bi se noću probudio i ugledao me kraj kreveta pitao je: “Pa vi ste još tu, kako ja vama da se odužim” – seća se Stanković.

Josip Broz Tito zvanično je preminuo 4.maja 1980 u 15:15h. U maju 1980. Jugoslavija je neutješno plakala. Danas te zemlje nema, ali za njom mnogi plaču. Njih zovu jugonostalgičarima.

Albanci dočekali Broza kao magarca

Dva mjeseca prije nego što će se razboliti, Tito je od 15. do 18 oktobra 1979. posjetio Kosovo. Od aerodoroma do hotela Grand kliktale su mu neprekidne kolone građana i bacale mu cvijeće. Rukovodioci su željeli da prikažu kako albanski narod na Kosovu voli Tita, iako mu je kosovska reakcija priredila drugačiji, drzak i ružan doček, opisuje Stanković u svojim dnevničkim memoarima.

– Napravljena je velika maketa magarca na kojem je pisalo Tito, dok je na jahaču bilo ime Envera Hodže. To su ulicama Prištine vukli psi uz zvuk čangrtanja privezanih konzervi. Tito je bio uznemiren, a kosovski rukovodioci prestrašeni. Maršal je neraspložen proveo cijli dan u hotelskoj sobi, ručao je sam što ranije nikada nije činio – priča ljekar.

 

ISPOVIJEST TITOVOG LJEKARA: Ja sam mu isključio aparate, na samrti je pjevao na ruskom i sanjao Kineze!

 

Titov doktor, Predrag Lalević, otkriva posljednje detalje doživotnog predsjednika SFRJ.

On opisuje trenutke kada je morao da izgasi sa aparata najmoćnijeg čovjeka države, kao i da je Tito na samrti buncao, pjevao na ruskom i sanjao Kineze

Dr Predrag Lalević (87), hirurg i anesteziolog koji je tokom 16 godina sa predsjednikom SFRJ Josipom Brozom bio na 106 putovanja u inostranstvu, opisao je posljednja četiri mjeseca Titovog života u bolnici u Ljubljani.

Dr Lalević bio je dio konzilijuma koji se četiri mjeseca grčevito borio za život maršala Josipa Broza Tita, doživotnog predsjednika SFRJ. On je učinio ono po čemu će zauvijek biti spominjan u historiji nekadašnje države, ugasio aparate koji su Tita održavali u životu.

Titovo zdravlje je osim trovanja hranom u Egiptu 1964. i upale pluća godinu dana kasnije u Bugarskoj, bilo dobro. Da predsjednik SFRJ boluje od šećerne bolesti je činjenica koja je skrivana od javnosti.

Ipak, zdravstvene tegobe koje su se pojavile 1979. nisu ga sprječavale da posjeti Kuvajt, Irak, Siriju, Jordan, SSSR, Alžir, Libiju, Maltu, Kubu i Rumuniju.

– Najviše je patio od reumatskih bolova u nogama, zbog kojih se, dok je hodao, podupirao štapom. Na dočeku 1980. godine u vojnom lovištu u Karađorđevu postalo je očito da mu je kretanje bolno, pa smo stoga odlučili da Tito smjesta ode u ljubljanski Klinički centar – priča dr Lalević.

– U prijepodnevnim satima počela je hemodijaliza. Međutim, poslije izvjesnog vremena, došlo je do pada krvnog pritiska koji se nije popravljao, pa je morala biti prekinuta. Svi članovi konzilijuma, dežurni ljekari, ali i najbolje i najstručnije medicinske sestre koje su njegovale predsjednika, okupili su se oko kreveta. Tito se lagano gasio – priča dr Lalević.

Kako dodaje, iako je respirator normalno radio, na EKG-u su se zapažale promjene koje su ukazivale na skori kraj.

– U 15.05 sati EKG je pokazao ravnu liniju, znak da je srce prestalo da kuca. U punoj tišini proveli smo pokraj kreveta još 15-ak minuta, a onda sam pogledao profesora Bogdana Brecelja, najstarijeg u konzilijumu, pokazujući mu aparate koji su i dalje zvučnim signalima pokazivali da rade, na što je on kimnuo glavom. Bio je to znak da ih isključim. Isključio sam respirator, EKG monitor, pejsmejker i elektronsku pumpu za ubrizgavanje lijekova u venu. Potom smo napustili sobu – i danas se živo sjeća ovaj 87-godišnji specijalista kome je trebalo šest mjeseci da se potpuno oporavi nakon Titove smrti.

Tito je preminuo u Kliničkom centru u Ljubljani, u nedelju, 4. maja 1980. godine. Na njegovoj sahrani u Beogradu 8. maja 1980. godine prisustvovalo je više od 200 visokih zvaničnika iz 127 zemalja.

Sahranjen je u Kući cvijeća u Beogradu. Ovo je prva godina da njegova supruga, Jovanka Broz, neće prva položiti cvijeće na njegov grob, pošto je preminula 20. oktobra.

Iako se za njegovo ime vezuje dosta kontroverzi, bio je jedan od istaknutih lidera koji su obilježili jednu epohu. Njegovo ime se veže za komunistički i partizanski pokret, događaje iz Drugog svjetskog rata koji su presudno uticali na sudbinu bivše zajedničke države, kao i za osnivanje Pokreta nesvrstanih.

 

Kako je Tito upoznao Luksa, PSA HEROJA

Josip Broz Tito i Luks - koga često pogrešno nazivaju Reks - upoznali su se sasvim slučajno (mada slučajnosti ne postoje), 15. jula 1942. godine u Prozoru, u Bosni i Hercegovini, koji je dva dana ranije oslobođen iz ruku italijanskog okupatora. Vrhovni štab na čelu s Titom smjestio se u jednu kuću u čijem je dvorištu neprestano lajao vezani njemački ovčar.

Vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije ne bi bio to što jeste da nije odlučio da vidi šta se to dešava i kakva je to životinjica koja im ne da mira.

Uvijek uz Tita

Izašavši napolje i vidjevši šta se zbiva, Tito je naredio svom pratiocu Radu Ristanoviću da odveže psa. Međutim Rade nije mogao da izvrši zadatak; pas je i dalje lajao i skakao tako da mu Ristanović nije mogao ni prići.

Opet, vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije ne bi bio to što jeste da nije shvatio o čemu se radi.

Prišao je psu i rekao mu nekoliko riječi na njemačkom (Broz je tečno govorio ovaj jezik sa bečkim akcentom). Ovo je psa - čiji je kerovođa očigledno bio neki njemački oficir za vezu koji je bio dodijeljen Italijanima - umirilo, pa je prestao da galami.

Tito ga je zatim pomilovao i odvezao sa lanca. Pas je krenuo za njim, a vrhovni komandant mu je potom dao i ime: neka bude Luks. I bi Luks.

I bi to da se Luks nije do svoje smrti odvojio od svog najboljeg druga, druga Tita. Glamoč, Mlinište, Bosanski Petrovac, Bihać, Jajce. Šta god vam padne na pamet. Bitka na Neretvi? Vi niste bili tamo, ali je Luks bio, uvijek uz Tita i nikad bez Tita. Kroz grom i pakao prošao je dobri Luks sa svojim komandantom.

A onda je nad Tjentištem u dolini Sutjeske osvanuo 9. juni 1943. godine. Na brdu Milinklade nalazio se Vrhovni štab zajedno sa Titom, u velikom obruču tokom te Pete neprijateljske ofanzive koja će postati poznata kao Bitka na Sutjesci (zbog čega će Tjentište, kotlinsko proširenje, biti nazvano Dolina heroja, što je i danas naziv memorijalnog kompleksa na tom mjestu).

Novi pas

Došlo je do njemačkog bombardovanja i jedna bomba je pala u blizini kolone u kojoj su bili članovi Vrhovnog štaba. Svi prisutni su se bacili na zemlju, a Tito uz jedno oboreno deblo bukve. Istovremeno, na Tita se bacio Luks i skoro ga čitavog prekrio. Instinktivno, žrtvujući sebe, svjesno ili nesvjesno.

Luks je tom prilikom izgubio život, izrešetan gelerima, spasavajući život vrhovnog komandanta koji je samo ranjen u lijevu ruku.

Da nije bilo tog plemenitog njemačkog ovčara, Tito bi bio na mjestu mrtav.

Fotografija na početku teksta nastala je u Mliništu kod Mrkonjić Grada septembra 1942. godine, možda dva mjeseca nakon što su se Tito i Luks upoznali i zbližili.

Poznat kao veliki ljubitelj životinja, Tito se od svojih pasa očito nije mogao odvojiti ni na važnim sastancima niti na konferencijama za novinare. U danas nezamislivom ‘životinjsko-protokolnom’ scenariju, Tito se izgleda nije uvijek najbolje snalazio.
Nakon Luksove herojske pogibije, Broz je dobio novog psa, Tigra, takođe njemačkog ovčara. Postoje fotografije i sa njim, zbog čega mnogi danas ova dva psa miješaju.

Tigar takođe zaslužuje našu ljubav i priznanje, ali samo je fotografija na početku ona na kojoj je prikazan pas koji je vrhovnom komandantu spasio život tako što je položio svoj, ne znajući da ga ujedno daje i za slobodu svih jugoslovenskih naroda.

Poznato je da su Tita okruživale i pudlice koje su u to vrijeme slovile kao policijski psi, posebno obučeni za otkrivanje eksploziva. Bile su dopremljene iz Rusije kako bi tita zaštitile od ‘unutarnjih i vanjskih neprijatelja’.

 

Tito je prije svakog puta ostavljao misteriozno pismo, a Jovanka je uvijek je nosila pištolj

 

Na prste jedne ruke mogu se nabrojati ljudi koji su, nakon smrti doživotnog predsednika SFRJ Josipa Broza Tita, imali tu privilegiju da se nalaze u blizini njegove udovice Jovanke Broz.
Jedan od njih je advokat Toma Fila, koji se dvije i po decenije pravnim putem borio da nekadašnja prva dama ostvari svoja prava, dobije penziju, dokumenta, ličnu imovinu…

Poznati beogradski advokat se, u nedavnom razgovoru za Njuzvik, prisjetio susreta i razgovora sa Jovankom Broz – ženom koja će, po svemu sudeći, zauvek ostati velika misterija.

Do njihovog prvog susreta došlo je nakon Titove smrti, kada je ona, povodom ostavine, došla kod Filinog oca Filote.

LIČANKA KOJA JE POSTALA SIMBOL

„Došla je kod nas 1983. godine, a našu kancelariju joj je, kako nam je tada rekla, preporučio Tito. Rekao joj je: ‘Ako ti se ikada nešto desi, idi kod Filote File, on se nikoga ne boji.

’ Nakon smrti mog oca, željela je da ja nastavim da je zastupam. Tako je i bilo. Ona je na mene, od početka do kraja, ostavljala utisak da je žrtva. I ona jeste žrtva. A bila je prelijepa žena, imala je urođeno plemićko držanje, bila je ponosna Ličanka, osoba koja je držala do sebe…

Vjerujem da bi bolje prošla da je htjela da savije kičmu i opredijeli se za nekog od pretendenata na Titov tron.

„Siguran sam da nije imala ni političke aspiracije, niti je imala odgovarajuće obrazovanje da bi upravljala državom. A nedostajao joj je i onaj najvažniji stub – okruženje koje bi je podržalo“, kaže Fila.

VOLJELA TITA DO LUDILA

A koliko je Jovanka bila vjerna i odana Titu, videlo se tokom posete Francuskoj, kada je otkriveno da ona sa sobom nosi oružje.

Došlo je do incidenta – na balu je iz Jovankine torbe ispao pištolj, a obezbjeđenje je to brže-bolje pokušalo da prikrije. Tito je, dakle, imao veliko povjerenje u nju, ona je bila posljednja linija njegove odbrane, pa je zato kod sebe držala mali pištolj za likvidacije.

Ako sve službe zakažu, ona je trebalo da ga zaštiti svojim životom, da pogine za njega… Ona je Tita voljela do ludila i nikako se ne može reći da je s njim bila iz interesa.“

Do presudnog trenutka u obračunu „malih titića“ – kako Fila naziva one koji su pokušavali da naslijede Tita – sa Jovankom došlo je 1977. godine.

To se zbilo na Brionima, pred Titov put u Kinu, kada je na važnom sastanku odlučeno da on prvi put u posjetu nekoj državi ide bez supruge. Brozova je tada ministra unutrašnjih poslova Franju Herljevića upitala šta se to zapravo dešava.

„Njegov odgovor je bio brutalan, ali i prostački. Rekao joj je: ‘Lička ku*vo, sada ćemo se obračunati s tobom. Samo još da otkrijemo tvoje veze’“, navodi Fila.

Od tada, ona više nikada nije videla Tita jer joj to nije bilo dozvoljeno.

„Tito se potom iselio iz kuće u Užičkoj. Ona je pokušavala da dođe do njega, ali nije uspjevala. Izmišljotina su priče da je kasnije, kada je Tito bio u bolnici, došla u Ljubljanu, tražeći da je primi, a on je to, kao, odbio. On je umro, a nisu se vidjeli.“

 
 PODMETANJE TUŽBI ZA RAZVOD BRAKA

Fila navodi i da su Titu više puta pokušavali da podmetnu da potpiše tužbu za razvod braka, pa su to čak činili i dok je bio u bolnici, ali je on to svaki put odbio da učini. Jovanka je sve znala i tumačila to kao suprugovu ljubav i poštovanje prema njoj.

Ubrzo nakon Titove smrti, ona je izbačena iz kuće u beogradskoj Užičkoj ulici u kojoj je sa njim živjela 35 godina. Istjerana je tokom noći, uz prijetnju pištoljem i, kako je sama tvrdila, bez bilo kakvih stvari.

Kasnije se ispostavilo da je ipak dobila 40 koleta sa stvarima, a poslije dvije godine borbe dali su joj i neku garderobu, ali sa rasparanim porubima i manžetnama jer su tražili skrivene mikrofilmove – optuživali su je, naime, da radi za tajnu službu, pa su želeli da vide dokle dosežu njene veze.

Uzeli su joj dokumenta, pa čak i telegrame saučešća, kao i fotografije na kojima je Tito, a dali su joj one na kojima je ona sama.

„Nisu htjeli da se vidi da je ona ikada postojala. Pokušali su da očiste Titovu biografiju, i to tako da pokažu da Jovanka nije ni postojala, htjeli su da naprave postavku u Muzeju 25. maj tako da nje nigdje ne bude, pa bi ljudi stekli utisak da je Tito bio momak“, kaže Fila.

„Nakon što je izbačena iz kuće, sef je nasilno otvoren. Tu je bila veoma važna dokumentacija, ali i jedno Titovo pismo koje je tu ostavljao uvek kada bi kretao na neki put. Govorio joj je: ‘Ako mi se nešto desi, pročitaj ovo.

’ Kada bi se vratio s puta, uzimao bi to pismo nazad kod sebe i vraćao ga je opet prilikom sljedećeg putovanja. Ona nikada nije pročitala sadržaj pisma, nije ga otvorila.

A to pismo je, kako shvatam, bilo zapravo neka vrsta političkog testamenta. Ali, eto, nakon otvaranja sefa, tom pismu se gubi trag, neko ga je vidio i brže-bolje sklonio“, otkriva Fila.

NAPRAVILI CIRKUS OD SAHRANE

Sumirajući utiske o Jovanki Broz, Fila kaže da je ona u svemu bila posebna ličnost i da će mu u sećanju ostati onakva kakva je bila poslije Tita – sama.

„I dalje je bila vrlo lijepa žena, ponosnog držanja, sa izraženim ličkim akcentom, beskrajno nesrećna što nije imala djecu i neizmjerno sretna što je živjela svoju najveću ljubav uz Tita. Djecu nisu imali, kako mi je sama rekla, zato što Tito to nije želio.“

Saradnja Jovanke Broz i Tome File završena je 2011, jer su, zbog savjetničke funkcije koju je imao u Vladi Srbije, ovom advokatu osporili pravo da je zastupa pred sudom.

Dvije godine kasnije, tačnije 20. oktobra 2013, Titova udovica je preminula, ali Fila nije otišao na njenu sahranu u Kući cvijeća zato što je „od toga napravljen cirkus“.

„Takođe, pojavila se i ožalošćena familija, koja za 20 godina nijednom nije našla za shodno da me pita šta ja radim, kako sve to ide… Dan posle sahrane sam otišao i sam položio cvijeće na njen grob.

Želio sam da se u osami oprostim od nje, kao što sam u osami sjedio u fotelji preko puta nje, u svojoj kući, i bio jedini s kojim je tada dijelila svoju usamljenost.

Pamtiću je kao usamljenu ženu. Jer osim mene, jedno vrijeme nikog nije imala. Kada nikog nije bilo, kad je bilo teško i svi su se razbježali, ja sam bio uz nju.“

Toma Fila je svoja sejćanja na Jovanku Broz i godine provedene kao njen pravni zastupnik izneo i u svojoj knjizi „Završna riječ“ (izdavač „Vukotić medija“), u kojoj je opisao i druge sudske slučajeve iz svoje bogate karijere.

 

TITO JE ZAPALIO TOMPUS U BELOJ KUĆI, A NIKSON MU JE REKAO – PUŠENJE JE ZABRANJENO: Odgovor Broza je bio UBITAČAN! 

 

Predsednik SFRJ Josip Broz Tito bio je gost Sjedinjenih Američkih Država 1971. godine, i tamo je dočekan sa najvećim počastima predviđenim za nekog stranog državnika.

Broz je brižno gradio odnose i sa Istokom i sa Zapadom, razvijajući sve vreme domaću industriju, čuvajući radnička prava i suverenitet države.

Koliko je Tito bio poštovan u svetu, svedoče mnogi snimci iz njegovih poseta zemljama širom planete.

Ipak, jedna od anegdota koja govori mnogo o ovom poštovanju nastala je upravu u Beloj kući, za vreme posete 1971. godine.

Naime, u Beloj kući je bilo strogo zabranjeno pušenje, i nikome nije padalo na pamet da tu zapali cigaretu.

Takođe, u to vreme je na vrhuncu bila netrpeljivost režima u Vašingtonu i Kube Fidela Kastra.

Znajući sve ovo, Tito je, usred sastanka sa Niksonom, pred novinarima i fotoreporterima, izvadio tompus, i zapalio ga.

I to ne bilo koji tompus. Kubanski, koji mu je poklonio lično Fidel.

– Gospodine predsedniče, mi ovde u Beloj kući ne pušimo – rekao mu je zaprepašćeni Nikson.

Tito ga je pogledao, nastavio da pućka, nasmejao se i hladno rekao:

– Blago vama!

Nikson do kraja sastanka više nije pomenuo ovu zabranu.

 

TITO JE BIO VELIKI GURMAN, ALI JEDNU NAMIRNICU NIKADA NIJE PROBAO: O ne, to neću!

 

Jože Oseli bio je posljednji koji je lično posluživao Josipa Broza Tita, ali i lični batler Maršala.

Jože je jedne prilike rekao kako su Titu uvijek posluživali različito meso, priloge i salate, a da je on potom sam sebi uzimao u tanjir ono što je htio u određenom trenutku jesti.

Tito je za sebe želio samo najbolje, pa se tako opuštao uz 20 godina star viski Chivas Regal, pušio je cigare iz Havane, do kojih je dolazio vjerovatno lakše od ikoga drugoga na svijetu izvan Kube. 

Ali, kad je hrana bila u pitanju, nije bio posebno izbirljiv. Osim jedne stvari, koju nikad, ali baš nikad nije htio jesti. 

Oseli u svojoj knjizi "Titovi posljednji dani" navodi da je, kao onaj koji je sa suprugom Metkom tokom sedam i pol godina brinuo o Titovoj prehrani i prijemima u rezidenciji na Brdu kod Kranja, da su mu jednog dana poslužili puževe. 

"A on je rekao: 'O, ne. Ja baš ne bih puževe.'" 

Ono što je Tito najviše volio jesti, bili su tradicionalni specijaliteti iz njegovog rodnog Hrvatskog Zagorja. 

Oseli piše da je Tito više od svega volio štrukle, od mesa govedinu, a da je svako jutro započinjao uz kratki espresso bez šećera. Navečer je, prije spavanja, posljednjih godina obavezno pio čaj od ginsenga. S time je počeo otkako ga je 1977. tokom posjeta Sjevernoj Koreji na poklon dobio od Kim Il-sunga, tadašnjeg predsjednika te države. 

O Titovom ginsengu je u svojim tajnim izvještajima pisala tih godina i CIA, navodeći od čega sve Tito boluje i kako se liječi. 

CIA-ini analitičari tada su zaključili da je riječ o pripravku "bez poznatih ljekovitih svojstava", svakako bez učinka na aterosklerozu koju je agencija spominjala u izvještaju. Ipak, ginseng je čovječanstvu već 5000 godina poznata biljka koja podiže vitalnost organizma, posebno utječe na poboljšavanje mentalne aktivnosti, a postoje indicije da bi mogao djelovati preventivno protiv nekih bolesti.  

 

Titovo pismo Jugoslovenima koje će vas natjerati da se zamislite: "Ako, to ste i zaslužili"

 

Portal "Buka" objavio je "pismo Druga Tita" koje će vas natjerati da se zamislite.

Naravno, u pitanju je imaginarno pismo, u kojem autor bloga zamišlja šta bi Tito mogao danas da nam kaže i kako bi objasnio sve ono što smo nekad imali, a danas nemamo, sve ono što je bilo dobro, a danas je loše... "Pismo" vam prenosimo u celosti.

Dragi moji Jugoslaveni, mrzite me čujem.

I to iz dna duše. Mrzite me i sve mi po spisku psujete. Kažete da sam bio diktator, da sam gušio slobode, da sam slao u zatvor nedužne, da sam naredio ubistva mnogobrojnih. Da dok sam bio na čelu FNRJ i SFRJ zadužio i vašu djecu, vaše unuke i praunuke. Da sam bio protiv slobode ispovjedanja vjere. Da sam napravio društvo privilegiranih a da je narod bio željan svega.

E pa mrzite me, nadam se da ćee me mrziti iz dana u dan sve više. Zaboraviti ćete  da sam postao predsjednik države koja je još bila u feudalnom dobu, da skoro nije bilo tvornica, da je procenat nepismenosti bio izuzetno visok, da su bolesti koje su odavno bile iskorijenjene u Evropi i dalje harale po cijelom Balkanu. Zaboraviti ćete ili već jeste koliko je kilometara pruga, puteva i cesta napravljeno dok sam bio „diktator“. Koliko je bolnica izgrađeno, škola i univerziteta. Koliko smo samo tvornica napravili, kakvu smo vojnu industriju izgradili. Koliko ste samo imali radničkih odmarališta, prvenstveno na moru ali i na kopnu. Vaša su djeca imala dobre škole, vaš je pasoš bio cijenjen.

Jesam, priznajem, bio sam diktator. Nisam dozvolio da nam Rusi i Amerikanci seru po glavi. Tačno je, bio sam diktator, nisam htio da čujem da može biti neko gladan. Naređivao sam, i opet bih, da svaki radnik dobije stan od svoje firme. Naređivao sam i opet bih, da svaka radnička familija ima pravo na godišnji odmor na moru. Priznajem, mrzio sam zaostalost i koristio sam svoj diktatorski autroritet da svako djete mora ići u osnovnu školu a ko želi može i u srednju i na besplatan fakultet. Liječenje na VMA u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu je bilo dostupno svima i svima je bilo besplatno.

Mrzite me što sam hapsio i slao na Goli otok. Mrzićete me još i više kad vam kažem da bih to opet činio samo da obezbijedim miran san svakom djetetu u svojoj diktaturi. A u tome sam i uspio. Ko je radio svoj posao, nije išao na Goli otok. Ko je radio gluposti, rovario protiv tek osnovane države, kovao planove za uspostavljanje sovjetske republike, ili neke američke kvazi-demokracije, taj je imao besplatnu kartu za Goli otok.

Mrzite me što sam naredio ubistva kvislinga i izdajica 1945-te. Ma šta sam trebao? Da ih amnestiram, a oni klali nedužan narod 4 godine. Kažete da sam naredio ubistva nekih sveštenika, hodža i popova? A nije vam palo na pamet da ih je ostalo u životu više od 99%, odnosno da sam naredio (i opet bih) da se smaknu samo oni koji su blagoslovljavali koljače. Zaboravili ste da nisam zabranio da se grade i crkve i džamije.

Kme, kme Tito je bio diktator, on nije dozvolio razvoj demokracije! Pa majku vam vašu, sve sam vam dao! Nije se zvalo ova ili ona stranka ali ste imali SSO, SK, sindikate, radničke savjete, SUBNOR, imali ste sve mogućnosti da se ponašate demokratski i uvježbavate demokratske procese. Kao smeta vam što nije mogao napredovati ko nije bio član partije! Pa majku vam vašu, ko sad napreduje u tim vašim državama? Da nisu možda nezavisni intelektualci!?

Ma znate šta, razočarali ste me i to duboko. Sve sam vam dao i šta vi onda uradite? Sve razjebete! Gdje su sad one škole i tvornice, gdje su univerziteti? Koliki je natalitet? Rastete li ili padate? Jeste li sretni ili nesretni? Ljeto je, hoćete li na more? Hoćete li svojim parama ili možda na kredit? Čije su vam banke? Čiju hranu jedete, je li uvozna ili domaća? Imate li za zimnicu? Sjećate li se mojih zimnica, svake godine, ha? Ko je kum vašeg djeteta? Je li komšija i prijatelj druge nacije ili više toga nema? Gdje su vam djeca, sa vama ili su pobjegla u inostranstvo, brisati guzice švabama? Može li se živjeti od penzije ili se svi molite bogu da umrete prije nego odete u penziju, samo da se ne patite i ne mučite svoju djecu?

Budale jadne! Šta sam vam govorio – čuvajte bratstvo i jedinstvo. Mislite li da sam ja to samo onako pričao?

Budale jadne! Sad vam švabe i francuzi uvaljuju priču o evropskoj uniji! A vi pušite sve što vam kažu! Pa imali ste uniju jaču od evropske sa vojskom, policijom, bankom, minimalnim uvozom, čist zrak i domaću hranu, džaba školstvo i zdravstvo. A sad ćete dobiti njihovu vojsku i policiju, njihove banke da vas pljačkaju, zaboravite na čisti zrak i vodu, ići ćete kod njih da ih služite a domaće ćete pojesti samo govno.

A to ste i zaslužili.

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Novi.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Novi.ba!