VELIKI VIZIONAR

NEĆETE VJEROVATI: Pogledajte kako je TITO NAJAVIO sve što nam se trenutno dešava

12.10.2017 - 20:00 | Zanimljivosti

Njemačka se 1972. godine potpuno nespremna našla na udaru terorista. Tito je tim povodom dao izjavu u "Politici", a taj njegov stav se i danas prepričava.

 

Dvadesete ljetnje olimpijske igre održane 1972. godine obilježio je pravi masakr - u terorističkom napadu poginulo je 11 izraelskih sportista i trenera.

U pola pet ujutru, 5. septembra, osam Palestinaca, pripadnika grupe „Crni septembar“ obučenih u trenerke, preskočilo je žičanu ogradu noseći torbe sa automatima, pištoljima i bombama. Sve to uz pomoć američkih sportista koji su se tim putem vraćali iz noćnog provoda, i bili su ubjeđeni da čine uslugu kolegama sportistima.

Teroristi su naišli na nekoliko budnih Izraelaca, koji su pružili otpor. Dvojica su odmah ubijena, dok su ostali uhvaćeni na spavanju. Drama se nastavila poslije isticanja zahtjeva za oslobađanje 234 zarobljenika iz zatvora u Izraelu, kao i oslobađanje Andreasa Badera i Ulrike Majnhof, piše Dnevno.rs.

Tijela poginulih terorista izručena su Libiji i sahranjena uz najveće vojne počasti slaveći teroriste kao najveće heroje. Ostaloj trojici preživjelih terorista, koji su bili u zatvoru, nije nikada suđeno. Tokom otmice jednog Lufthanzinog aviona, sa samo 12 putnika, 29. oktobra 1972, otmičari su tražili puštanje na slobodu trojice preživjelih Palestinaca na što je njemačka vlada odmah pristala bez konsultacija s izraelskom. Pretpostavlja se da je njemačka vlada tako postupila iz straha da bi se teroristički akti na njemačke ciljeve mogli ponoviti.

 

Tito je tim povodom 11. septembra 1972. godine dao izjavu za "Politiku", u kojoj je dao svoje viđenje situacije:

 

26751-titova-izjava-580x0

 

PROČITAJTE JOŠ:

OVO SVI TREBAJU PROČITATI: Evo šta je Tito poručivao svakom đaku u Jugoslaviji! (FOTO)

Oni koji su rođeni 60-ih i 70-ih godina u Jugoslaviji često kažu kako je tada život u Titovoj Jugoslaviji bio mnogo bolji nego danas i da se tada bolje živjelo.

 

Tito je imao motivacionu poruku za svakog školarca, pa je na početku svake đačke knjižice pisala njegova poruka u kojoj je stajalo sljedeće:

"Učite dobro i slušajte svoje nastavnike. Oni žele da stvore od vas dobre, prosvećene građane naše zemlje. Nastojte da budete što bolji. Oni koji teže uče treba da ulože malo više napora, pa će i oni postići dobar uspjeh. Morate biti istrajni u radu; ako nije dovoljan jedan sat da naučite neku lekciju, radite dva ili više, ali je uvijek savladajte dobro. Učite uporno i ozbiljno, jer znanje ima veliku važnost za građane socijalističke zemlje kao što je naša Jugoslavija.

Imajte uvijek na umu da prema socijalističkoj Jugoslaviji imate velike obaveze. Uvijek treba da pamtite da su se, zajedno sa starijima, za našu novu Jugoslaviju borili i svjesno išli u smrt i omladinci od petnaest i više godina, da su u najžešćim borbama jurišali ne misleći na to da li će iz borbe izići živi. Naši ljudi davali su svjesno svoje živote da bi budućim generacijama i omladini koja dolazi omogućili bolji život. Nemojte to nikad zaboraviti i neka vam je uvijek na srcu težnja da se tim žrtava odužite na taj način što ćete dobro učiti i postati svjesni građani socijalističke Jugoslavije", pisalo je u đačkim knjižicama đaka nekadašnje SFRJ.

djacka-knjizica-josip-broz-tito-830x0

 

 

Ako ste se ikada pitali: OVO JE RAZLOG ZAŠTO TITO NIKAD NIJE DOBIO NOBELOVU NAGRADU

 

Međunarodna priznanja koja je Tito dobivao tokom života teško da se mogu pobrojati.

 On je dva puta bio na naslovnici uglednog i utjecajnog magazina Time, pozivali su ga i dolazili mu u goste najvažniji državnici svijeta, ali jedino što je još želio da bi doista kompletirao lični uspjeh, bila je Nobelova nagrada za mir. To se ipak nije dogodilo, a najbliže ovoj nagradi bio je 1973. godine.

Odluka da se lobira na sve strane donesena je na državno-partijskom nivou 1972. godine. Tita su trebali predložiti Vili Brend (Wily Brandt), njemački političar i državnik koji je i sam dobio ovu prestižnu nagradu godinu dana ranije, zatim indijska premijerka Indira Gandi (Indira Gandhi), pa etiopski car Hajle Selasi (Haile Selassie), bivši sekretar UN-a iz Burme U Thant, Habib Burghiba, predsjednik Tunisa, kao i talijanski političar Pjetro Neni (Pietro Nenni), predsjednik Finske Urho Kaleva Kekkonnen i predsjednik Svjetskog židovskog kongresa Nahum Goldmann. Nažalost, ni ovo utjecajno društvo nije bilo dovoljno da Tito dobije Nobela, a zašto se to nije dogodilo, opisao je u svojim knjigama Pero Simić, autor najviše biografskih knjiga o Titu, piše Express.hr.

Cijelu akciju koordinirao je Rato Dugonjić, tadašnji potpredsjednik Predsjedništva SFRJ, a prema pisanju publicista Mila Gligorijevića, o tome je Vladimir Dedijer jednom rekao:

 - Mene je pozvao Dugonjić i pitao bih li podržao Titovu kandidaturu? Rekao sam mu da ću podržati kandidaturu, ali da ga moram upozoriti na važnu činjenicu, a to je da Tito nije ni Židov, ni mason. A tu nagradu dobivaju samo oni.

Milan Terzić zapisao je da je u povjerljivim dokumentima SSIP-a (Saveznog sekretarijata za vanjske poslove), akciju je trebalo voditi diskretno, da u slučaju neuspjeha, informacija ne dođe u javnost i zbog Titovog ugleda, ali i ugleda cijele države.

Titovu kandidaturu Komitetu za dodjelu nagrade podnijeli su predsjednik parlamenta Luxembourga Pijere Gregori (Pierre Grégoire) i predsjednik Saveza sudionika pokreta otpora u Njemačkoj za vrijeme Trećeg Reicha, Karl Ibach.

 Radna grupa SSIP-e morala je izlobirati i osigurati glasove 30 najutjecajnijih državnika i političara iz cijelo svijeta, što nije bio nimalo lagan zadatak. No, 12. decembra 1972. godine u izvještaju radne grupe pisalo je da 'još nije utvrđeno je li Grégoire podnio službeni pismeni prijedlog.

' Svi najznačajniji jugoslavenski političari i diplomati dobili su zadatak da lobiraju i sakupe podršku, ali nije išlo. Ranko Đukić u knjizi 'Topli zec u Oslu' tekst Titove kandidature za Nobelovu nagradu pripremio je Đorđe Radenković, tadašnji vanjskopolitički komentator dnevne novine 'Politika'. Ali na kraju su u službenoj kandidaturi ostali smo citati značajnih političara koji su lijepo govorili o Titu.

Među onima koji su podržali Titovu kandidaturu bili su mnogi iz filmskog svijeta - Charlie Chaplin, Luis Buñuel, Akira Kurosawa, Laurence Olivier, Ingmar Bergman i mnogi drugi, ali bez uspjeha.

 Negdje pred kraj života, Tito je u jednom govoru najvišim vojnim i državnim dužnosnicima rekao:

- Ja nisam dobio Nobelovu nagradu za mir zbog Golog otoka, iako me za ovu nagradu predlagalo više od stotinu državnika iz cijelog svijeta. Norveški kralj tražio je od mene da se ispričam pred cijelim svijetom zbog Golog otoka. Rekao sam mu:'Ako nekome treba da se ispričam, onda su to oni koji su tamo došli nevini. Informbiroovcima se ne želim ispričavati.' Nobelovu nagradu nisam dobio i nisam nikoga krivio za takvu odluku. Sam sam sebi presudio"...

 

ŠPEKULISALO SE DA ĆE BITI TITOV NASLJEDNIK: Nakon toga stradao je u STRAVIČNOJ NESREĆI!

Ako fotografija govori više od hiljadu riječi – a govori, onda je ovaj detalj razgovora Josipa Broza Tita i Džemala Bijedića najbolja potvrda brojnih priča i svjedočenja da je Tito slijepo vjerovao i posebno cijenio čuvenog Džemu.

Neki smatraju da je fotografija nastala u trenutku kada je Džema podnosio ostavku. Naravno, Tito mu je nije prihvatio. Poznato je da je Bijedić čak četiri puta podnosio ostavku na funkciju premijera Jugoslavije, ali je uvijek povlačio pod Titovim uticajem.

Špekulisalo se da je Bijedić Titov mogući nasljednik, da je Tito htio da izmijeni ustav SFRJ kako bi Džemal Bijedić i po treći put mogao da obavlja funkciju predsjednika SIV-a ili predsjednika Skupštine SFRJ. Upravo ta Titova odluka je koštala života Bijedića i njegovu suprugu Raziju. Oni su, zajedno sa još šest osoba iz pratnje, poginuli 18. januara 1977. godine, u avionskoj nesreći na vrhu brda Inac na planini Lisin kod Kreševa.

Bijedićeva pogibija je teško pogodila Tita. Nakon što je čuo za tragediju. Odmah je prekinuo službenu posjetu Libiji. Ubrzo je iz njegovog okruženja nestala njegova supruga Jovanka, jer se sumnjalo da je ona sa nekim generalima JNA naručilac Džemine smrti. Ni njoj nije odgovaralo da Bijedić naslijedi Tita, a to je već bila gotova stvar.

Javna je tajna da visinometar i brzinometri, koji služe pilotu za orijentaciju, nisu bili ispravni. Pritom, Džemin let je bio veoma loše organizovan, a na je na kontrolnom tornju Aerodroma Sarajevo radila je osoba koja nije imala dozvolu, što sve zajedno nameće broja pitanja, a upućuje na zavjeru iz DB-a i JNA. Kako se moglo desiti da se na mjestu nesreće prvi pojavi baš Jovica Stanišić, kasnije šef Državne bezbjednosti Srbije u vrijeme Slobodana Miloševića.

 

U nastavku teksta pročitajte ispovijest Titova ljekara:

smo na vrijeme izvadili čep iz butne aorte zadržao bi svoj imunitet i možda bi poživio još dvije godine kako je želio, ali od gangrene sigurno ne bi umro”, kaže doktor Milomir Stanković

Od smrti Josipa Broza Tita, čiji se rođendan slavio 25. maja, prošlo je 36 godina, ali njegov život, vladanje SFRJ i odlazak sa ovog svijeta i danas izazivaju kontroverze.

Tačku na spekulacije o tome kako je i kada maršal preminuo ostavivši Jugoslaviju da ga mjesecima oplakuje, odlučio je da stavi njegov lični ljekar, dr Milomir Stanković (83), objavivši knjigu “Tito između života i smrti” u izdanju Službenog glasnika.

 

– I mlade generacije danas sve više pominju Tita i njegovo doba i mislim da treba da se sazna kako je zaista okončan njegov život– počinje priču dr Stanković koji je maja 1978.godine, kada mu je saopšteno da je izabran za Brozovog ličnog ljekara, bio zaposlen na Kardiološkoj klinici VMA.

Vijest, koja ga je u isto vrijeme uzbudila, ali i izazvala strah od odgovornosti, prenio mu je prof. Đorđe Popović.

Objasnio Carteru zašto ih mrze Rusi

-Titovo zdravlje zahtjeva nadzor više ljekara, ti ćeš tamo biti šesti. Ranije su Tito i Jovanka odlučivali o izboru, a pošto su njihovi odnosi poremećni, to je prepustio svom konzilijumu i ađutantu Tihomiru Viloviću – objašnjeno je Stankoviću, koji se tri godine ranije vratio sa usavršavanja u Houstonu, zašto mu je ukazano povjerenje da liječi doživotnog predsjednika nekadašnje SFRJ.

Stanković se prisjeća toplog prijema na Brijonima kada je prvi put stao pred druga Tita.

– Bilo je straha u meni. Došao sam sa klinike kod čovjeka koji je bio legenda u našoj zemlji i u svijetu. “Došli ste doktore, kako se osjećate”, pitao me je, ja mu odgovorim i pitam za njegovo zdravlje. Požalio mi se na išijas. Začuđeno ga pitam kako je to moguće kad ga na televiziji gledamo kako uspravno korača i svi kažu da je zdrav. On će meni: “E moj doktore, stegnem dobro zube da ne bih pokazao svoju bolest”.

Stanković je Broza upoznao i u knjizi predstavio kao čovjeka, političara i pacijenta. Pratio ga je na državničkim putovanjima po svijetu i uvjerio se kakav je ugled uživao nekadašnji predsjednik SFRJ.

Nije se ustezao da svakom kaže šta misli. Kad je bio u posjeti predsjedniku Jimmyju Carteru pitaju ga u Bijeloj kući zašto Rusi mrze Amerikance. On im otvoreno kaže: “Kako da vas ne mrze? Nacifrali ste atomske baze po cijelom svijetu, opkolili ste Rusiju. Šta će vam tolika nuklearna energija, uništićete jedni druge. Sjedite sa Brežnjevim i dogovorite se”.

Volio žene, ali nije bio perverznjak

Kardiolog se velikog državnika, o čijem se načinu vladavine danas spore historičari i teoretičari politike, prisjeća kao vladara meka srca.

Nije to bio onaj Tito koji je sebi krčio put i uklanjao jednog po jednog konkurenta. Ovo je bio neki drugi Tito, mekog srca prema svima, a naročito prema ženama – priča Stanković.

Zbog slabosti prema ženama i u poznim godinama Tita su poslije smrti protivnici nerijetko predstavljali kao perverznjaka što njegov ljekar vidi kao potrebu za senzacionalizmom.

Istina je da nije dozvoljavao da ga masira muškarac, tražio je isključivo maserke. Darjana Grbić, kasnije i njena sestra Radojka su mu masažama produžavale život, one su mu bile kao porodica. Zli jezici svašta pričaju o njima, znam da su ga voljele kao djeda i da ih je on tako gledao i poštovao.

Da su lijepe žene popravljale raspoloženje maršalu svjedoči i anegdota iz Igala koju se Stanković prisjetio i u svojoj knjizi. Tito je u Igalu liječio reumu. Jednog dana krene u šetnju obalom Pet Danice ispod Herceg Novog.

Da su lijepe žene popravljale raspoloženje maršalu svjedoči i anegdota iz Igala koju se Stanković prisjetio i u svojoj knjizi. Tito je u Igalu liječio reumu. Jednog dana krene u šetnju obalom Pet Danice ispod Herceg Novog.

-Prolaze lijepe i mlade žene, on se zagonetno smješka i počinje da priča anegdotu o knjazu Milošu.

“Znate li da je knjaz Miloš kada bi vidio lijepu ženu na vašaru odmah slao svoje pandure da je pripreme za vođenje ljubavi. Jednom su se zadržali duže nego obično, a kad ih je knjaz upitao zašto odgovorili su: “Morali smo da je okupamo, gospodaru”. Miloš im je ljutito odgovorio: ”E sad kad ste je okupali, vi je onda j…” – prisetio se Stanković kako je Broz znao da nasmije društvo.

Tito je bio pomno vodio računa i o svom izgledu. Doktor se sjeća kako ga je zatekao pitanjem da li se narodu priča da je presađivao kosu.

Nisam čuo, predsjedniče, kažem jer mi je bilo neprijatno da potvrdim. On nastavi: “Priča se, priča. A znate šta sam uradio? Promijenio sam frizera. Prethodni mi je držao dugu kosu, pa je svaka vlas išla od čela do potiljka, a ovaj sad sve skraćuje na dva-tri centimetra”.

U mitove i legende o lažnom Titu – “ruskom špijunu” i “poljskom Jevrejinu” – Stanković nikada nije povjerovao, a teoriju o Brozu iz Kumrovca potkrepljuje novim “dokazima”.

Tri i po decenije me pitaju da li znam ko mi je bio pacijent. Tvrdim da je Tito naš. Noći sam proveo kraj njega dok je bio u komi. Probudi se jedne noći u bunilu, gori od temperature, gleda u plafon i počne: “Vi, omladinci i omladinke, iznijeli ste ovu revouciju i donijeli slobodu našem narodu…” Odzvanja soba, a mene hvata jeza dok on na čistom srpsko-hrvatskom drži govor. Slično iskustvo imao sam na VMA s jednim pacijentom iz Makedonije. Kad se probudio iz anestezije, pitam ga kako je, a on bunca na makedonskom sve dok se nije razbudio. Prvo je progovorio na maternjem jeziku, baš kao i Tito one noći– pojašnjava Stanković.

Skratili mu život

Titovo zdravstevno stanje naglo se pogoršalo krajem decembra 1979.godine. Stanković je prvi primijetio promjene na maršalovom stopalu i odmah posumnjao na začepljenje arterije.

Predložio sam mu da hitno sazovemo konzilijum, a on se branio kako ima mnogo obaveza i da odložimo posle Nove godine. Rekao sam da ćemo zakasniti sa terapijom. Već sutradan je dobio jak bol u nozi, pa sam pozvao sve ljekare i rekao šta sam zapazio. Oni su rekli da nepotrebno uznemiravam Tita i konzilijum– priča Stanković.

Ipak, maršala je pregledao dr Mirko Košak i otkrio začepljenje arterije na lijevoj nozi čime je bio zatečen cijeli ljekarski tim. Odmah se počelo s terapijom lijekovima koja nije dala očekivane rezultate, a bolest je napredovala u zamasima. Tito je odbio prijedlog da se pozovu stručnjaci iz inostranstva i izričito naglasio da ne želi da mu amputiraju nogu.

– Slažem se sa liječenjem, ali neću da mi režete nogu, prije ću da sam sebi presudim. Ako treba da idem, hoću da idem cijeli – bio je izričit Broz poslije čije pretnje su njegovi najbliži saradnici vješto izvukli pištolj iz torbe koja je uvijek stajala kraj njegovog kreveta.

Na konzilijumu 2.januara 1980. vodila se burna rasparava među ljekarima nakon koje je odlučeno da se maršalovo liječenje nastavi u Ljubljani.

Otkriveno je da terapija nije djelovala i da je arterija naglo začepljenja. Urađen je bajpas, ali ta operacija nije uspjela. Pozvani su vrhunski svjetski hirurzi, Michael Debejki iz Houstona i Marat Knjazev iz Moskve. Amerikanac je predlagao da se odmah uradi bajpas, a Rus da se nastavi sa terapijom lijekovima što je konzilijum i poslušao, ali je tu izgubljeno dragocjeno vrijeme.

Posljednje Titove riječi

– Na kraju je urađen bajpas, ali operacija nije uspjela i zapušio, Tito je dobio sepsu, noga je trulila. Već 12. februara moje kolege shvataju da je posljednji trenutak da se izvrši amputacija. Profesor Marijan Brecelj je prikupio hrabrost da to saopšti maršalu koji netremice gledao ispred sebe. Pitao nas je da li smo o tome obavijestili njegove sinove, Mišu i Žarka, a poslije našeg potvrđivanja kratko je rekao: “Dobro, onda sjecite” – prisjeća se Stanković.

Operacija je bila uspješna i trajala svega 45 minuta. Tito se probudio euforičan, odmah je počeo da priča o protezi i konferenciji nesvrstanih. U prvim danima djelovalo je da se oporavlja, ali radost je kratko trajala. Imunitet mu je bio ozbiljno narušen, dobio je upalu pluća, otkazali su bubrezi, a onda i ostali organi.

 

Pao je u komu i priključen je na aparate na vještačko disanje. Iz kome se za trenutak probudio i izgovorio: Šta sve ovo znači?”. To su bile njegove posljednje riječi. Da smo na vrijeme izvadili čep iz butne aorte, očuvao bi imunitet i možda bi poživeo još dvije godine kako je želio, ali od gangrene ne bi umro sigurno – kaže Titov ljekar.

Stanković kaže da je Broz bio njegov najbolji pacijent.

Kad se razbolio, on se izvinjavao ljekarima. Kad bi se noću probudio i ugledao me kraj kreveta pitao je: “Pa vi ste još tu, kako ja vama da se odužim” – seća se Stanković.

Josip Broz Tito zvanično je preminuo 4.maja 1980 u 15:15h. U maju 1980. Jugoslavija je neutješno plakala. Danas te zemlje nema, ali za njom mnogi plaču. Njih zovu jugonostalgičarima.

Albanci dočekali Broza kao magarca

Dva mjeseca prije nego što će se razboliti, Tito je od 15. do 18 oktobra 1979. posjetio Kosovo. Od aerodoroma do hotela Grand kliktale su mu neprekidne kolone građana i bacale mu cvijeće. Rukovodioci su željeli da prikažu kako albanski narod na Kosovu voli Tita, iako mu je kosovska reakcija priredila drugačiji, drzak i ružan doček, opisuje Stanković u svojim dnevničkim memoarima.

Napravljena je velika maketa magarca na kojem je pisalo Tito, dok je na jahaču bilo ime Envera Hodže. To su ulicama Prištine vukli psi uz zvuk čangrtanja privezanih konzervi. Tito je bio uznemiren, a kosovski rukovodioci prestrašeni. Maršal je neraspložen proveo cijli dan u hotelskoj sobi, ručao je sam što ranije nikada nije činio – priča ljekar.

 

ISPOVIJEST TITOVOG LJEKARA: Ja sam mu isključio aparate, na samrti je pjevao na ruskom i sanjao Kineze!

Titov doktor, Predrag Lalević, otkriva posljednje detalje doživotnog predsjednika SFRJ.

On opisuje trenutke kada je morao da izgasi sa aparata najmoćnijeg čovjeka države, kao i da je Tito na samrti buncao, pjevao na ruskom i sanjao Kineze

Dr Predrag Lalević (87), hirurg i anesteziolog koji je tokom 16 godina sa predsjednikom SFRJ Josipom Brozom bio na 106 putovanja u inostranstvu, opisao je posljednja četiri mjeseca Titovog života u bolnici u Ljubljani.

Dr Lalević bio je dio konzilijuma koji se četiri mjeseca grčevito borio za život maršala Josipa Broza Tita, doživotnog predsjednika SFRJ. On je učinio ono po čemu će zauvijek biti spominjan u historiji nekadašnje države, ugasio aparate koji su Tita održavali u životu.

Titovo zdravlje je osim trovanja hranom u Egiptu 1964. i upale pluća godinu dana kasnije u Bugarskoj, bilo dobro. Da predsjednik SFRJ boluje od šećerne bolesti je činjenica koja je skrivana od javnosti.

Ipak, zdravstvene tegobe koje su se pojavile 1979. nisu ga sprječavale da posjeti Kuvajt, Irak, Siriju, Jordan, SSSR, Alžir, Libiju, Maltu, Kubu i Rumuniju.

– Najviše je patio od reumatskih bolova u nogama, zbog kojih se, dok je hodao, podupirao štapom. Na dočeku 1980. godine u vojnom lovištu u Karađorđevu postalo je očito da mu je kretanje bolno, pa smo stoga odlučili da Tito smjesta ode u ljubljanski Klinički centar – priča dr Lalević.

U prijepodnevnim satima počela je hemodijaliza. Međutim, poslije izvjesnog vremena, došlo je do pada krvnog pritiska koji se nije popravljao, pa je morala biti prekinuta. Svi članovi konzilijuma, dežurni ljekari, ali i najbolje i najstručnije medicinske sestre koje su njegovale predsjednika, okupili su se oko kreveta. Tito se lagano gasio – priča dr Lalević.

Kako dodaje, iako je respirator normalno radio, na EKG-u su se zapažale promjene koje su ukazivale na skori kraj.

U 15.05 sati EKG je pokazao ravnu liniju, znak da je srce prestalo da kuca. U punoj tišini proveli smo pokraj kreveta još 15-ak minuta, a onda sam pogledao profesora Bogdana Brecelja, najstarijeg u konzilijumu, pokazujući mu aparate koji su i dalje zvučnim signalima pokazivali da rade, na što je on kimnuo glavom. Bio je to znak da ih isključim. Isključio sam respirator, EKG monitor, pejsmejker i elektronsku pumpu za ubrizgavanje lijekova u venu. Potom smo napustili sobu – i danas se živo sjeća ovaj 87-godišnji specijalista kome je trebalo šest mjeseci da se potpuno oporavi nakon Titove smrti.

Tito je preminuo u Kliničkom centru u Ljubljani, u nedelju, 4. maja 1980. godine. Na njegovoj sahrani u Beogradu 8. maja 1980. godine prisustvovalo je više od 200 visokih zvaničnika iz 127 zemalja.

Sahranjen je u Kući cvijeća u Beogradu. Ovo je prva godina da njegova supruga, Jovanka Broz, neće prva položiti cvijeće na njegov grob, pošto je preminula 20. oktobra.

Iako se za njegovo ime vezuje dosta kontroverzi, bio je jedan od istaknutih lidera koji su obilježili jednu epohu. Njegovo ime se veže za komunistički i partizanski pokret, događaje iz Drugog svjetskog rata koji su presudno uticali na sudbinu bivše zajedničke države, kao i za osnivanje Pokreta nesvrstanih.

 

 

 

BONUS ČLANAK:


Pritisak i zujanje u ušima i glavi – simptomi, uzrok i liječenje

Osjećaj pritiska u predjelu glave i ušima može da bude povezan sa različitim zdravstvenim stanjima, a često se dovodi u vezu sa sinusnim infekcijama i tinitusom, oboljenjem ili stanjem koje uzrokuje neprijatno zujanje u ušima. Zujanje u ušima se zapravo ispoljava u raznim oblicima, od prisustva čudnog pištanja, pulsiranja ili pucketanja u ušima, do šumova, osjećaja neprijatne punoće u ušima i glavi i tako dalje. Tinitus se može javiti u jednom ili oba uha, može biti kratkotrajno stanje, ali i hronično.

Prema statistikama američkih istraživanja, oko 45 miliona stanovnika SAD pati od te čudne zvonjave u ušima, a trećina od tog broja ima dovoljno snažne simptome zbog kojih mora potražiti medicinsku pomoć. Prema nekim evropskim studijama, oko 30% populacije generalno iskusit će tegobe vezane za tinitus bar jednom u toku života, dok će 10% ljudi živjeti sa upornim, neprekidnim simptomima zujanja u ušima i drugim pratećim senzacijama.

Drugi čest problem koji muči svjetsku populaciju jeste neprijatan, nekada gotovo nepodnošljiv osjećaj pulsiranja unutar lobanje, osjećaj pritiska u ušima i glavi. Ovi simptomi se uglavnom mogu povezati sa različitim oblicima infekcija šupljina u lobanji, koje uključuju sinuse, disajne puteve i uši.

Pomenute senzacije također mogu da se povežu i sa stanjima kao što je tinitus, mada kada nije prisutno zujanje ili pištanje u ušima, prije ce biti da je riječ o upalama sinusa i bolestima respiratornog trakta.

Pored fizioloških uzročnika, tenziju u glavi, pa i u ušima, osjećaj bubnjanja, pulsacije i punoće vrlo često može da izazove i veliki mentalni napor, odnosno stres; razni oblici umnog stresa mogu se povezati sa glavoboljama, težinom u glavi, pulsiranjem i pritiskom u ušima, počev od pozitivnog naprezanja (na primjer, kada nastojimo da riješimo neki komplikovani zadatak i mnogo oko njega ‘mozgamo’), pa sve do negativnih uzročnika (kakvi su depresija, anksioznost, opšta napetost i tako dalje).

PRITISAK U GLAVI I UŠIMA

Pritisak u glavi i ušima može da bude povezan sa stanjima kao što je tinitus ili drugim oboljenjima usko vezanim za sam sluh i slušnih organa, mada sam pritisak, osjećaj ispunjenosti ušiju i glave, praćen nekada pulsiranjem i pucketanjem u ušima najčešće mogu da se povežu sa oboljenjima sinusa i infekcijama ušiju.

U nastavku govorimo o mogućim razlozima za nastanak tog neprijatnog osjećaja težine u glavi i pritiska u ušima, a u daljem tekstu ćemo se detaljnije pozabaviti problemom tinitusa i srodnih stanja, sa fokusom na simptome zvonjave, zujanja, pištanja i šumova u ušima.


Najcešci uzroci pritiska u ušima i glavi

Pritisak u ušima i glavi, praćen senzacijama poput bubnjanja, pulsiranja i pucketanja u ušima najćešće je povezan sa nekim oblikom iritacije unutarlobanjskih šupljina. Kada su te regije ugrožene, na primjer, bakterijskom ili virusnom infekcijom, tkiva su iritirana i luči se veća količina sluzi koja se nagomilava u šupljinama, zbog čega nastaje osjećaj začepljenosti i pritiska. Takav pritisak može da bude praćen i zujanjem u ušima, pošto različiti uzroci mogu izazvati i promjene u samom slušnom aparatu, koje dalje mogu rezultirati zvučnom senzacijom unutar glave i uha.

Sinuzitis – Čovjekova lobanja je koštana struktura sa ‘ugrađenim’ sinusnim šupljinama, čija tačna svrha nije u potpunosti najjasnija, ali se uopšteno smatra da one služe prečišćavanju vazduha koji udišemo i izdišemo. Kada su sinusi na neki način začepljeni ili oboljeli, pacijent će se najvjerovatnije požaliti na pritisak u glavi, pritisak u ušima, u nosnim šupljinama, pulsiranje u uhu i glavi, kao i na glavobolju. Sve te pojave nastaju kao posljedica inficiranih sinusa, stanja poznatog pod nazivom sinuzitis.

Sinuzitis je oboljenje koje nastaje kao posljedica infekcije sinusa, obično uzrokovane prljavštinom ili bakterijama. Unutrašnjost sinusa zbog toga biva upaljena i počinje da proizvodi dodatne kolicine šlajma, u namjeri da izbaci strane materije iz tijela. Sinuzitis može nastati i uslijed virusne infekcije, kada mikroorganizmi nastane njima ugodne, vlažne i tople regije nazalnih puteva, što vodi još jačem zapaljenskom procesu i produkciji većih kolicina mukusa. Upravo nakupljena sluz stvara pomenute tegobe i neugodan pritisak u glavi i ušima, često praćen pulsiranjem.

Infekcije ušiju i respiratornih puteva – Osim infekcije sinusa, senzaciju pritiska, punoće i pulsiranja stvaraju upale samih ušiju. Bakterijski mikroorganizmi mogu da napadnu uši, da izazovu bol i pritisak kako u samim ušima, tako i u čitavoj glavi. Takvi oblici zapaljenja najčešće nastaju kao posljedica inficiranja neke povrede ili ranice prilikom bušenja ušiju. U ušima se nakuplja veća količina ušnog voska ili tečnosti, čija je funkcija slična kao i u slučaju sinuzitisa; nakupljeni materijal stvara osjećaj pritiska, a nerijetko i osjećaj pucketanja u ušima, koje se može povezati sa pomjeranjem tečnosti unutar šupljina. Infekcije virusnog porekla, poput prehlade i sezonskog gripa također mogu da izazovu pojačano stvaranje sluzi u sinusima i dovedu do neprijatnog osjećaja težine i pritiska u glavi i ušima.

Disfunkcija Eustahijeve trube – Tečnost se može nagomilati u Eustahijevoj trubi kao posljedica ušne infekcije ili poslije plivanja u vodi. Eustahijeve trube su normalno zatvorene, položene u odredenoj poziciji, a otvaraju se kako bi vazduh normalno proticao kroz ušni sistem i kako bi se normalizovao pritisak u ušima. Kada su ovi organi disfunkcionalni, pritisak u ušima se pojačava, što može da bude praćeno i osjećajem pritiska u glavi. Disfunkcija Eustahijeve trube se odnosi na stanje u kome se one ne otvaraju kako treba, zbog čega dolazi do nemogućnosti pravilnog nivelisanja pritiska između unutrašnjosti ušiju i spoljnog okruženja.

Alergijski rinitis – Prema nekim stručnim izvještajima, alergijski rinitis, odnosno sezonske polenske alergije, također mogu da budu uzročnik osjećaja pritiska u sinusima, ušima i glavi. Alergijske reakcije su izazvane alergenima iz okruženja, najčešće polenom ili plijesnima i prilično su česte. Sluznica šupljina u glavi može da otekne uslijed ovih iritanasa i tako izazove osjećaj zacepljenosti i pulsiranje u čitavoj glavi i ušima.

Barotrauma – Barotrauma se odnosi na povredu tkiva i šupljina u tijelu, a nastaje kao posljedica nagle razlike u pritisku izmedu spoljašnjeg prostora i šupljih organa ispunjenih gasom. U ovom slučaju riječ je o povredama bubne opne, koja je u ušnom sistemu locirana tako da razdvaja srednje uho i ušni kanal. U normalnim okolnostima vazdušni pritisak je istog intenziteta u samim ušima, kao i u spoljašnjem okruženju tijela i regulisan je normalnim funkcijama Eustahijeve trube. Barotrauma nastaje kada je pritisak sa spoljne strane bubne opne veći od onog u njenoj unutrašnjosti. Do takvih izmjena nastaje prilikom aktivnosti poput vožnje, letenja avionom ili ronjenja, ali mogu da budu i posljedica neke bolesti ili fizičkih smetnji u ušima, poput ožiljaka.

Ušni vosak – Kod nekih ljudi može doći do povećanog lučenja ušnog voska, što ne mora da bude posljedica neke bolesti. Nakupljeni ušni vosak može da izazove osjećaj pritiska u jednom ili oba uha, pa i da bude praćen osjećajem pucketanja u ušima. Ovo stanje se na sreću rješava lako, upotrebom sredstava za omekšavanje i uklanjanje ušnog voska ili jednostavnom ambulantnom intervencijom ispiranja ušiju.

Olakšavanje pritiska u ušima i glavi

Kod rješavanja problema sa pritiskom i brujanjem u ušima i glavi, a koji nastaju kao posledica pomenutih stanja, obično najbolje pomaže tretiranje primarnog uzročnika.

Kada su u pitanju razni oblici infekcija koji izazivaju veću produkciju mukusa i začepljuju disajne puteve i uši, obično će potpuno olakšanje donijeti izlječenje osnovne bolesti. Ono što je važno jeste da se oboljenje poput gripa ili prehlade u potpunosti sanira, kako ne bi ponovo došlo do upale. Isto važi i za infekcije vezane za same uši.

Pravilno tretiranje alergija i eventualnih disfunkcija također efektivno dovode do olakšanja. U zavisnosti od konkretnog oblika i težine stanja biće potrebno i određeno vrijeme da pritisak popusti i da neugodni osjećaj zapušenosti i težine prestane.

ZUJANJE U UŠIMA I GLAVI

Zujanje u ušima je prilicno čest problem, od kojeg pati skoro svaka peta osoba. Pacijenti ga najčešće opisuju kao nekakvo pištanje visoke frekvencije, osecaj pulsiranja, bubnjanja u ušima, pucketanje, krckanje i tome slično. Zvonjava u ušima se stručno naziva tinitus i ovo stanje može biti povezano sa različitim uzročnicima.

Sam tinitus se manifestuje nizom simptoma, uključujuci visokofrekventno pištanje, zujanje u uhu ili ušima, zujanje u glavi, pucketanje u uhu, šum u uhu i tako dalje. Tinitus u stvari nije bolest, već simptom koji nastaje kao posljedica različitih zdravstvenih stanja, uglavnom vezanih za oštećenja i poremećaje u slušnom sistemu, ali i za neke druge faktore.

Šta je tinitus?

Tinitus je medicinski pojam koji objašnjava senzaciju pri kojoj pacijent čuje zvuku unutar ušiju i/ili mu se čini da mu ‘zvoni’ čitava glava, a da pritom ne postoji nikakav spoljašnji zvuk. Pojedinac može da čuje razlicite vrste zvukova, na primjer šum u uhu, bubnjanje u uhu, zujanje i zvonjenje. Tinitus može da bude kontinuirano prisutan ili da se javlja i povlači s vremena na vrijeme, a gotovo 30% ljudi bar jednom u životu iskusi neki oblik tinitusa.

Ovaj fenomen se može ispoljiti kao prisustvo zvuka i jednom ili oba uha, u samoj glavi, najčešće u srednjem dijelu lobanje ili može biti nestalan i teško ga je precizno locirati. U nekim slučajevima se dešava da pacijenti izvjesno vrijeme tragaju za spoljašnjim izvorom zvuka, sve dok konačno ne otkriju da se sam zvuk nalazi unutar njihovog tijela. Zujanje u ušima zaista nekada može da bude tako brižljivo zamaskirano da se pacijentu dugo čini da zbilja čuje pištanje iz okruženja.

Muzikalni tinitus – U pojedinim slučajevima se dešava da tinitus ima i muzički kvalitet, odnosno da je sam zvuk muzikalan i da podsjeća na neku poznatu melodiju ili čak čitavu pjesmu. To se ne dešava često i javlja se obično kod starijih osoba koje postepeno gube sluh, a inače imaju veoma snažno interesovanje za muziku ili su muzički nadareni. Takav oblik tinitusa se naziva muzički tinitus ili muzička halucinacija.

Ko može da ‘dobije’ tinitus?

Tinitus je prilično zastupljen među svjetskom populacijom, prisutan u svim starosnim grupama, čak i kod veoma male djece. Češće se javlja kod osoba koje imaju izvjesne druge probleme sa sluhom, uglavnom kod ljudi čiji je sluh oštećen ili slabi, ali se javlja i kod osoba sa sasvim normalnim i zdravim slušnim aparatom.

Sam doživljaj zujanja u ušima je različit za svakog pojedinca. Veći dio onih koji iskuse tinitus nema nekih većih problema i ova pojava ih ne uznemirava. Određeni procenat ljudi ovaj fenomen smatra umjereno iritirajućim, dok je za nekoga stanje zaista problematično i remeti ga u normalnom svakodnevnom funkcionisanju.

UZROCI ZUJANJA U UŠIMA I GLAVI

Način na koji osoba doživljava tinitus, odnosno njegov oblik, sama forma i intenzitet zvuka, mogu da zavise od uzroka nastanka same senzacije zujajanja u ušima. Nekada je to zujanje takvo da pacijent ima utisak da ga prožimaju trnci u glavi ili da mu tutnji u čitavoj lobanji. Nije u potpunosti utvrđeno šta konkretno izaziva tinitus, ali se zna da u pitanju nije bolest, već simptom.

Generalno, većina stručnjaka se slaže oko toga da je tinitus posljedica neke vrste promjene, fiziološke ili mentalne, a ne mora uvijek biti usko vezana sa sam sluh.

Kako ljudi čuju?

Kada slušamo, odnosno kada registrujemo zvuk našim slušnim aparatom, zvuk putuje kroz naše uši i aktivira slušne nerve koji zatim šalju informaciju o primljenom zvuku do našeg mozga. Mozak potom sve dobijene podatke obraduje i slaže, tako da imamo senzaciju zvuka.

Same uši ‘ne znaju’ šta je važno, a šta ne, pa mozgu šalju pregršt signala, koje mozak zatim pažljivo i temeljno filtrira; u suprotnom, mi bismo čuli pravu kakofoniju kojekakvih tonova i zvukova! Na primjer, mozak ‘utišava’ nepotrebne informacije, poput otkucaja sata u pozadini, buku koju proizvode struja, saobraćaj i slično tome.

Ako postoji neka izmjena u sistemu za sluh, ušna infekcija ili slabljenje sluha, količina informacija koja stiže do mozga se mijenja. Mozak onda odgovara na takvu promjenu na raznim nivoima, pokušavajuci da dobije više podataka od ušiju, pa tako neka ‘ekstra’ informacija može da bude odgovorna za zujanje koje se naziva tinitus. Tako dolazimo do zaključka da je tinitus zapravo posljedica moždane aktivnosti, a ne funkcije ušiju samih po sebi.

Generalno je prihvaćeno mišljenje da tinitus ne izazivaju samo promjene na nivou uha, već i drugi faktori, poput nivoa stresa. Primjećeno je, na primjer, da se tinitus češće javlja kod ljudi koji su dugo izloženi velikom mentalnom stresu, koji su doživjeli neke velike životne promjene ili opšte promene u pogledu sopstvenog psihofizičkog blagostanja.

Šta sve izaziva zujanje u ušima i glavi?

Već smo govorili o tegobama koje stvaraju pritisak i osjećaj težine u jednom ili oba uha i glavi. Ljudi se često žale na prisustvo zvuka unutar ušiju i glave baš onda kada imaju prehladu, nekakvu ušnu infekciju ili ušni vosak blokira normalan protok vazduha kroz ušni sistem. To su upravo neke od promjena koje smo prethodno pomenuli, a koje mogu utjecati na izmijenjenu selekciju informacija koje iz ušiju stižu do mozga, pa onda čujemo zvuke koje inače ne bismo čuli.

Nekad se ljudi žale na tinitus neposredno nakon traumatičnog životnog iskustva, a samo zujanje se pojačava kako ga osoba biva svjesna, mada se obično spontano povlači. Medutim, u nekim slulčajevima pacijenti nastavljaju da čuju pištanje ili zujanje i nakon što je primarni problem otklonjen, recimo poslije izlijecene infekcije ili ispiranja ušiju.

Ne postoji konkretno objašnjenje za nastanak tinitusa, a generalno se smatra da je ova pojava simptom oštećenja i gubitka sitnih senzora za sluh koji se nalaze u unutrašnjem uhu. Takvo oštećenje je normalan pratilac procesa starenja i dugog izlaganja izuzetno velikoj buci. Gubitak sluha se često povezuje sa nastankom tinitusa. Pojedina istraživanja sugerišu i da gubitak senzorne osjetljivosti na spečificne vrste zvukova može da se dovede u vezu sa promjenama u načinu na koji mozak obrađuje zvuk, što može izazvati pojavu zujanja u ušima. Navodimo neke od mogućih uzročnika tinitusa.

  • Pojedini lijekovi poput ibuprofena, aspirina, nekih antibiotika i diuretika mogu imati ototoksični efekat i oštetiti srednje uho, što dovodi so tinitusa;
  • Starost je često povezana sa tinitusom, jer oko 60 godina starosti osjetljivost na zvuk postepeno se gubi. To je prirodni proces, a u nekim slučajevima može biti praćen tinitusom;
  • Izlaganje zvuku visokog intenziteta, kao što je zvuk koji potiče od izuzetno snažne muzičke opreme ili mašina za rad, ali i preglasna muzika u slušalicama, u dužem vremenskom periodu može uzrokovati zujanje u ušima i glavi;
  • Nezdrave navike, poput pušenja, alkohola i konzumiranja kofeina mogu da imaju učešće u nastanku tinitusa, mada istraživači nisu sasvim sigurni zašto;
  • Kardiovaskularni problemi, problemi sa štitnom žlijezdom, problemi sa cirkulacijom, visok krvni pritisak i dijabetes također mogu da se dovedu u vezu sa tinitusom;
  • Infekcija srednjeg uha i nagomilavanje ušnog voska;
  • Otoskleroza, naslijedno stanje koje se manifestuje abnormalnim rastom kostiju u regiji srednjeg uha izaziva gubitak sluha i povezuje se sa nastankom tinitusa;
  • Menijerova bolest;

MENIJEROVA BOLEST


Menijerovu bolest ćemo izdvojiti kao posebnu cjelinu, jer ovo stanje obuhvata kompleks simptoma koji se odnose i na probleme vezane za osjećaj nelagodnosti u predjelu glave i ušiju, uključujuci snažan pritisak doboko u unutrašnjosti uha, probleme sa vrtoglavicom, probleme sa sluhom, tinitus i gubitak sluha.

Menijerova bolest je rijedak poremećaj koji pogada srednje uho i izaziva pomenute simptome. To je stanje koje se manifestuje u epizodama naglih napada vertiga i fluktuirajućeg gubljenja sluha, sa konačnim ishodom potpunog gubitka sluha, a često uključuje i osjećaj začepljenosti, punoće i pritiska u uhu. Također uključuje i tinitus, koji se može ispoljiti kao brujanje, zujanje, zvonjava, pištanje u uhu. Menijerova bolest se obično ispoljava kao zujanje u lijevom ili desnom uhu, mada može da zahvata i oba uha.

Ovo stanje se javlja kod ljudi starosti između 20 i 60 godina i u nešto većem procentu pogađa žensku populaciju. Pravi razlozi za nastanak ovog stanja nisu u potpunosti razjašnjeni, a pretpostavlja se da oboljenje ima veze sa postojanjem abnormalnosti u količini tečnosti koja se nalazi u regiji srednjeg uha.

Previše tečnosti može da se akumulira iz više razloga, bilo da je u pitanju pretjerana produkcija tekućine ili neadekvatna apsorpcija. Kod nekih pacijenata, posebno kod ljudi kod kojih su zahvaćena oba uha, alergije i autoimune bolesti mogu biti glavni pokretači za nastanak Menijerovog oboljenja. U nekim drugim slučajevima se dešava da druga stanja imitiraju simptome Menijerove bolesti. Osnovni simptomi su sljedeći.

  • Vertigo epizode koje se ponavljaju i nastaju spontano. Kod pacijenta se javljaju vrtoglavica i pritisak u glavi i ima osjecaj kao da se sve vrti oko njega. Napadi dolaze bez upozorenja i obično traju oko 20 minuta do nekoliko sati, ali ne duže od 24 sata. Ozbiljan i intenzivan oblik vertiga može da uzrokuje mučninu i povraćanje;
  • Gubitak sluha također se javlja u naletima, posebno tokom prvih stadijuma oboljenja. Većina pacijenata, nažalost, sluh gubi permanentno;
  • Tinitus, odnosno zvonjava u ušima je jedan od simptoma Menijerove bolesti i može da se javi u različitim oblicima, tako da pacijent može čuti i osjecati zvonjenje, zujanje, pištanje, zviždanje, tutnjavu, šumove i druge slične senzacije u ušima;
  • Pritisak i začepljenost često se javljaju u uhu koje je pogodeno ovim poremjećajem, a također može da se javi i osjećaj pritiska na stranama glave;

Nakon jedne epizode, simptomi se popravljaju i mogu i potpuno da se povuku, a između dva napada mogu proći nedjelje, pa čak i godine. Međutim, ukoliko uočite simptome ovog stanja, neophodno je da potražite ljekarsku pomoć, kako bi se uspostavila prava dijagnoza, pošto mnogi od njih mogu nastati kao posljedice različitih stanja i oboljenja. Pravovremena dijagnoza je veoma važna za kvalitetan život, budući da Menijerova bolest ne može u potpunosti da se izliječi.

LIJEČENJE

Ljudi koji pate od tinitusa najčešće ne traže ljekarsku pomoć, budući da u najvećem broju slučajeva samo stanje nije intenzivno i pacijanti ga doživljavaju kao uobičajen dio svoje svakodnevice; u nekim slučajevima je pojava kratkotrajna ili se povremeno javlja. Najčešće samo stanje nije dovoljno ozbiljno da bi se tretiralo lijekovima, pa dosta pacijenata pronalazi alternativne načine da se nosi sa ovim problemom.

Ne postoji nijedan konkretan lijek koji lijeci tinitus, ali postoje metode koje mogu značajno da olakšaju ovo stanje. Kod lakših i privremenih oblika, tinitus se povlači i sam od sebe.

Usvajanje zdravih navika – Osobe koje pate od tinitusa često se osjecaju nervozno, frustrirano, depresivno i bespomoćno, te je zbog toga nekada neophodna pomoć vezana za mentalno zdravlje. Kod mnogih pacijenata se kao veoma pozitivno pokazalo mijenjanje životnih navika, u smislu usvajanja rutine zdrave ishrane, kontrole krvnog pritiska, smanjenje stresa u svakodnevnom životu, izbjegavanje kofeina i slično. Generalno unapređenje životnog stila u smislu usvajanja zdravih obrazaca može u dosta velikoj mjeri da ublaži probleme sa tinitusom.

Tretman primarnog uzroka – Problemi sa tinitusom nekada mogu da se riješe uklanjanjem primarnog problema, na primjer, lijecenjem infekcije ili ispiranjem ušiju od pretjerane količine ušnog voska. U nekim slučajevima se prepisuju anksiolitici i antidepresivi; sve zavisi zašto se zujanje javlja ili sa cime je povezano. U svakom slučaju je veoma važno da se posavjetujete sa stručnjakom ukoliko imate nepodnošljivo, prolongirano zujanje u ušima i druge slične senzacije.

Maskiranje zvuka – Postoje posebni uređaji koji proizvode maskirajući zvuk, vrstu ‘buke’ koja stvara prijatniju senzaciju od iritirajuceg zvuka zujanja u ušima i ublažava ga. Moderniji uređaji kombinuju i slušni aparat i maskirajući zvuk.

TRT – Terapija TRT, odnosno Tinnitus Retraining Therapy je poseban oblik terapije u kojem pacijent navikava mozak da na podsvjesnom nivou filtrira tinitus tako da zvuk ne dosegne svjesnu percepciju. Ljudi uobičajeno na ovaj način prisvajaju zvuke poput dobovanja kiše, zujanja frižidera, elektronskih aparata i slično. Zajednički imenilac svih takvih zvukova je njihova nevažnost, što znači da nije potrebno da budu percepirani kao glasni. Cilj terapije TRT metodom je upravo postizanja takvog efekta na tinitus, odnosno teži tome da zvuk zujanja u ušima ucini perceptivno nebitnim.

Prirodni lek – Kada je riječ o prirodnom liječenju tinitusa, mnogim pacijentima pomaže čitav niz relaksacionih tehnika, a mnogi prirodni preparati mogu da pomognu da se ukloni primarni uzročnik zujanja, ako je tinitus posljedica infekcije uha ili sličnog stanja. U tom slučaju pomažu ginko biloba, luk, bosiljak, beli luk, jabukovo sirće i rastvor morske soli.

Kod Menijerove bolesti, koja stručnjacima nije do kraja razjašnjena, ne postoji nikakav lijek koji bi u potpunosti izlijecio poremjećaj. Pacijenti mogu da primijenjuju terapije koje će im olakšati simptome i držati stanje pod kontrolom.

Uglavnom pomažu metode koje se koriste za tretman tinitusa, kao i lijekovi koji olakšavaju tegobe vezane za vertigo. Promjene u načinu ishrane i konzumacija manje slane hrane, te manji unos kofeina, balansiran trening i tehnike opuštanja mogu da ublaže simptome.

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Novi.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Novi.ba!