MIODRAG PETROVIĆ ČKALJA

Na današnji dan umro je velikan jugoslovenskog glumišta: Njegov život ličio je na sirotinjsku bajku

20.10.2015 - 11:00 | Vijesti >> Dogodilo se na današnji dan
Autor: Mirza HADŽIJUSUFOVIĆ

Jedan od omiljenih jugoslovenskih glumaca, Miodrag Petrović Čkalja, umro je na današnji dan već sada daleke 2003. godine. Otišao je Čkalja na bolji svijet u teškom siromaštvu, iako nije bilo čovjeka u Jugoslaviji koji nije uživao u njegovim glumačkim izvedbama.

Rođen je 1. aprila 1924. u Kruševcu, gdje je završio gimnaziju. Sudbina je htjela da se najveći komičar bivše Jugoslavije rodi 1. aprila, na dan šale. U rodnom gradu se počeo baviti i glumom, a tokom Drugog svjetskog rata radio je u Kulturno-prosvetnoj ekipi 47. divizije NOVJ. Nakon rata i demobilizacije, upisuje studij veterine u Beogradu. Nastavlja da se bavi glumom u KUD "Ivo Lola Ribar".

Član Dramskog studija Radio Beograda postaje 1946. godine, a tu i započinje njegova popularnost učešćem u emisiji "Veselo veče". Od 1951. do 1977. godine bio je član Humorističkog pozorišta u Beogradu.

Glumio je i u prvoj seriji Televizije Beograd - "Servisna stanica", od 1959. godine. U toj seriji se proslavio tumačeći lik kuvara Jordana. U pozorištu, između ostalog, igra u predstavi "Bog je umro uzalud" (snimljen i film) i antologijskoj komediji Dragutina Dobričanina "Zajednički stan" (kasnije je snimljena i TV verzija).

Od 1976. godine imao je status slobodnog umjetnika.

miodrag-petrovic-ckalja

Ostvario je veliki broj uloga na filmu i u TV serijama. Najbolje uloge ostvario je u serijama "Servisna stanica" (1959.), "Ljubav na seoski način" (1970.), "Kamiondžije" (1972)., "Vruć vetar" (1980.) i "Kamiondžije 2" (1983.), kao i u filmovima "Orlovi rano lete" (1966.), "Bog je umro uzalud" (1969.), "Paja i Jare" (1973.), "Avanture Borivoja Šurdilovića" (1980.) i "Kamiondžije ponovo voze" (1984.).

U karijeri je ostvario oko 200 uloga u pozorištu, radiju, televiziji i filmu, a imao je veoma uspješnu saradnju s još jednim velikanom jugoslovenskog glumišta, Mijom Aleksićem.

Dobitnik je više nagrada: 1974. je dobio Sterijinu nagradu, 1977. Sedmojulsku nagradu, 1991. Nušićevu nagradu za životno djelo, 1995. RTS-ovu nagradu za životno djelo, kao i "Zlatnog ćurana" za životno djelo na danima komedije u Jagodini...

Čkaljin sin, Čedomir Petrović, takođe je uspješan glumac.

Posljednje godine života proveo je tiho, povukavši se iz javnog života. Javno se angažovao 2000. godine u predizbornoj kampanji demokratskih snaga. Umro je 20. oktobra 2003. godine u Beogradu.

U Kruševcu, u Balšićevoj ulici, pred Čkaljinom kućom, 2005. godine podignut mu je spomenik. Nekadašnja ulica Milanka Kušića, na Zvezdari u Beogradu, od novembra 2006. godine zove se po Miodragu Petroviću Čkalji.

Nadimak Čkalja dobio je kao dijete. Nadimak mu je dao školski drug Jeftić, jer je kao dijete bio "suvonjav i štrkljast".

Tokom vladavine Slobodana Miloševića, iako u starosti, onemogućeno mu je nastupanje zbog kritičkog stava prema tadašnjoj vlasti. Bio je omiljen u svim republikama bivše Jugoslavije.

Početkom 2000-ih privukao je pozornost otvorenim pismom koje mu je poslala Nela Eržišnik, kad je čula da njen kolega i komičarska legenda nekadašnje Jugoslavije trpi krajnje siromaštvo kao zaboravljeni penzioner.

"Mislim da je u ovom trenutku umro jedan veliki smijeh, a naš se smijeh za momenat zamrzao i otišao je, a skoro neće doći drugi. Najtužnije je što je cijeli vijek čeznuo i čekao svog tragičara koga nije dočekao. A mi smo ga razočarali!", rekla je nakon vijesti o njegovoj smrti glumica Mira Banjac.

Ova vijest zatekla je još jednog velikana - Vlastimira Đuzu Stojiljkovića.

"Dugo godina smo sarađivali zajedno. Odmah poslije rata radili smo u Kruševcu, a on je poslije 'Vesele večeri' na Radio Beogradu postao veoma popularan. Čkalja je uvijek bio slabog zdravlja, a vijest o njegovoj smrti me veoma potresla. Naša kulturna javnost gubi mnogo njegovim odlaskom", poručio je Đuza.

Veliki glumac kremiran je na Novom groblju, okružen samo najbližima: suprugom Dragicom, unukama Jovanom i Milenom, sinom Čedomirom i snahom Smiljkom, koju je volio kao svoju kći. Dosljedan svojim životnim stavovima, on je više puta, a posljednji put neposredno prije smrti, izrazio želju svojim najbližima da na posljednji put ode tiho, bez pompe, bez govora i bez crnih odijela...Ispratili su ga na bolji svijet, u legendu...

Njegov život ličio je na sirotinjsku bajku, sagu o malom princu koji se nikada neće obogatiti, ali će osjetiti ljubav i poštovanje više desetina miliona svojih gledalaca. Čovjek kojem je najveća satisfakcija u životu bilo to kada ga neko na ulici pozdravi sa širokim osmijehom, s njim zastane i malo popriča. Također, uvijek se zalagao za omladinu, kojoj je želio pomoći da ostane u Srbiji, a "ne da ide u tuđinu prati sudove i klozete".

Čkalja je uvijek revnosno izvršavao sve obaveze prema državi, a koja je, da ironija bude veća, napustila ga davno. Priznao je da je posljednje cipele kupio prije 20-ak godina, kao i da nije imao novca da da unukama kada krenu u kafić na sok. Žalosno i tužno, a ipak glumčina je ostao veliki čovjek. Nisu ga uspjeli poraziti, otišao je na nebo onako kako je i glumio - maestralno.

Maestro jugoslovenskog glumišta, neka ti je laka crna zemlja i počivaj u miru...