PSIHOLOGINJA: EMIRA MEŠANOVIĆ

Nevidljivo prisustvo

04.05.2016 - 08:18 | Praktična žena >> Kolumne
Autor: Emira MEŠANOVIĆ (Beograd)

Nevidljivo prisustvo


Ostala sam u nevjerici. Djeca su se, nakon male razmirice, već odavno nastavila igrati, a mame se i dalje svađaju u parku. 
Opravdani su razlozi zašto su sva dječija okupljališta puna i roditelja i djece. Međutim, ne trebaju samo djeca obuku iz ponašanja u parku. Trebaju je i roditelji. Roditelji moraju razumjeti u kakvoj su kompleksnoj poziciji djeca koja su prinuđena balansirati između svojih potreba za slobodnim druženjem i našeg direktnog učešća i uputa kako da to rade. 
Nerijetko se u parkovima osim zvuka klackalice i rolera čuju i glasovi roditelja: “Ne diraj to! Pozdravi se lijepo! Ne zadirkuj tog dječaka! Dopusti joj da koristi tvoj bicikl”, itd. Sve te kontrolne komande kojima im govorimo kako da grade međusobne odnose djeci danas oduzimaju priliku da se suoče s direktnim posljedicama i učincima svog ponašanja i da samostalno izgrade svoje ličnosti.


Osobe koje su kao djeca bile izložene prevelikoj roditeljskoj kontroli nerijetko kasnije u životu prati problem s razvojem autonomije, samopouzdanja i vlastitih stavova. Nesposobne su da na konstruktivan način rješavaju konflikte i da grade dugoročne odnose ispunjene toplinom sa sredinom i najbližim prijateljima. Disciplinovanje djece pred drugom djecom ostavlja negativnije posljedice na dijete nego trenutačno neslaganje s drugom djecom. Dječiji konflikti su prostor za tihu saradnju s drugim roditeljima. Neke situacije doista zahtijevaju korigovanje, posebno kada su djeca sasvim mala, ne govore jasno i kada primijetimo agresivnije ponašanje. Međutim, postoje taktike kako i u tim situacijama ostati pribran i kako riješiti problem na način koji svima donosi dobrobit.


Djeca uče jedna od drugih i taj potencijal im ne smijemo oduzeti. Što raznovrsniji socijalni kontakti s drugom djecom, to naše dijete postaje sveobuhvatnija ličnost, osnažena i bolje pripremljena za život. Raznovrsni socijalni kontakti znače da dijete treba da iskusi i prihvatanje i odbijanje među vršnjacima. Sjedila sam u parku kada je moj sin htio da se uključi u igru grupe starijih dječaka. Donekle i prirodno, oni su ga odbijali. Ne samo zbog toga što je mlađi, nego i zbog toga što su se oni svi poznavali od ranije i što nije pripadao tom društvu. On im je uporno prilazio i oni su se uporno sklanjali ili ga na suptilan dječiji način ignorisali. I kao kod većine roditelja, u meni je proradila želja da ga zaštitim i sklonim iz situacije u kojoj, prema mojoj percepciji, neko njega degradira i povređuje. Nekako sam se suzdržala. Tu su bile majke tih starijih dječaka koje su također šutjele. Moj sin je i dalje bio uporan, upadao je u njihov razgovor svojim komentarima, trčao za njima po parku i ponekad pokušavao da im pomogne kad bi se verali na neku od postavljenih sprava za vježbanje. U jednom je trenutku od mene tražio da mu dam čitavu kutiju keksa iz ranca kako bi počastio dječake. Neki su keks uzeli, neki ne. Kada su sami uključili mame pitajući ih smiju li uzeti slatkiš, moj sin je keks ponudio i mamama s klupe prekoputa. Iako to, vjerovatno, ne bi bila moja uputa da sam se umiješala u taj odnos, upornost koju je iskazao me je zaista obradovala. I dalje sam šutjela. Nakon desetak minuta posmatrala sam situaciju u kojoj ti dječaci mog sina već zovu imenom, jure ga po parku da ga zabave, uključuju ga u razgovor i srdačno se pozdravljaju s njim pri odlasku. Uspio je izgraditi blic povjerenje i pridobiti simpatiju tih nešto starijih dječaka. Svakako, moglo se završiti i drugačije. Mogao je ostati izignorisan, odustati, ali sam sigurna da ga i takvo jedno iskustvo ne bi oštetilo. Čak i da je imao negativnu reakciju, to bi bila moja prilika da razgovaram s njim i podržim ga u razumijevanju međuljudskih odnosa. Suprotan primjer je kad roditelji djecu previše sile da ostvare kontakt s drugom djecom. Nisu sva djeca proaktivna. Neka se, jednostavno, po svojoj prirodi igraju nešto distanciranije od ostale djece i to moramo poštovati.

 
Paradoksalno je da se često žalimo kako djeca provode previše vremena u virtuelnim igrama u zatvorenom prostoru, a potom, kada se već nađu napolju, bivaju upućena uglavnom na roditelje. Igraju se izolovano od ostale djece, posebno ako to nisu djeca koju već poznaju. Svi mi roditelji moramo naučiti kako da budemo nevidljivo prisutni dok nadziremo svoje dijete.


Kao zaključak citirala bih dio sjajnog teksta svoje prijateljice, sjajne žene i trenerice, Dragane Petković “Ipak, trudim se da svojoj deci budem tiho prisustvo. Puštam ih da sami čuju, vide i osete svet. Moja priča bi promenila njihovu jedinstvenu perspektivu. Ne volim da im sufliram, ne želim da budem narator u njihovom odrastanju. Glavna uloga roditelja nije da bude učitelj, jer kroz priču se ne uči. Uči se kroz doživljaj. Glavna uloga roditelja je prisustvo. Biti sa detetom u svim njegovim emocijama. Ne nipodaštavati ih”.