PSIHOLOGINJA: EMIRA MEŠANOVIĆ

Benjamin i Senjamin Burić – neraskidiva povezanost

25.05.2016 - 09:29 | Praktična žena >> Kolumne
Autor: Emira MEŠANOVIĆ (Beograd)

Benjamin i Senjamin Burić – neraskidiva povezanost 

Neki smatraju da su jednojajčani blizanci jedna od najvećih intriga ljudske rase. Oduvijek se nalaze na meti psiholoških istraživanja i nepresušna su tema pri procjeni koliko genetika, a koliko sredina utječe na razvoj ljudi. Njihova jedinstvena perspektiva pripadnosti i doživljaj bliskosti ono su što privlači pažnju i ostaje na nivou nedokučivog. 
Roditelji djece blizanaca imaju dodatni izazov, a to je da tokom odgoja ispravno izbalansiraju svoj odnos s blizancima i njihov međusobni odnos, ne tretirajući ih kao nerazdvojan par, nego kao različite individue koje će imati različite živote. Zanimljivo je i to da, u zavisnosti od tipa ličnosti, djeca rođena kao blizanci mogu biti ili najbolji prijatelji ili najgori neprijatelji. 
Razgovarala sam s Benjaminom facebook koji kaže da mu je njegov brat blizanac najbolji prijatelj.

 
Benjamin i Senjamin Burić su jednojajčani blizanci koji već sedam godina uspješno igraju rukomet za bh. reprezentaciju kao i za druge klubove. Benjamin je golman, a Senjamin kružni napadač. Prvi put se nalaze u situaciji da se moraju razdvojiti na duži vremenski period, jer sportske karijere nastavljaju u različitim klubovima. Benjamin se seli u Njemačku jer je potpisao ugovor s rukometnim klubom Wetzlar, a Senjamin prelazi u Francusku u klub HBC Nantes. Mnogi igrači bi se na njihovom mjestu zasigurno pripremali i razmišljali kako da se najbolje pozicioniraju u novom klubu, ali njihov trenutni fokus je da pronađu lokacije i avionske karte kako bi se najlakše i što češće mogli viđati. 


Prvi put se razdvajaš od brata na duže od deset dana. Kako se osjećaš?


Benjamin: Najduži rastanak do sada u životu nam je bio na deset dana, što dovoljno govori o tome koliko vremena provodimo zajedno. Iskreno, nismo htjeli ni sada da se razdvajamo, ali takav smo posao izabrali da drugi kuju našu sudbinu. Trenutno je to zabranjena tema kod nas dvojice. Ne želimo ni s drugima o tome pričati. Nas dvojica sada više razmišljamo o tome kako da se vidimo, avionske karte, di nam je najbliže, šta i kako. Već smo sve mogućnosti razmotrili i ustanovili šta je najbolje. Može se reći da smo to dobro spremili (smijeh).


Da li ste nekada postavili kao uslov da igrate zajedno u istom timu?


Benjamin: Do sada smo u karijeri zajedno igrali u četiri kluba (Maglaj, Izviđač, Borac Banja Luka, Gorenje Velenje) i stalno smo zahtijevali da budemo u istom timu. Nažalost, sada nije bilo moguće.


Kako se desilo da ste se obojica odlučili da igrate rukomet?


Benjamin: A to je sada malo duža priča kak’ smo se odlučili za rukomet obojica. Ukratko, bili smo debeli blizanci i morali smo početi trenirati, a moj mali lijepi gradić je poznat po tom sportu, pa smo taj sport i izabrali (smijeh).


Da li su roditelji i nastavnici insistirali da budete stalno skupa, od igre do školske klupe?


Benjamin: Pa, nekako, nije majka to radila, tako se uvijek situacija odvijala da smo stalno bili skupa. Cijelo školovanje isti razred, a nikad ista klupa. Mislili smo da smo doma previše boravili skupa, pa ’ajde da se bar rastanemo u klupi, a i profesori nas lakše tako skuže, pa odmah pred tablu. Ne može.

 
Koje pitanje Vam ne prija, a često ga čujete?

 
Benjamin: Ko je golman, a ko igrač (smijeh)?


Da li Vas često upoređuju kao igrače?


Benjamin: Brat i ja smo isti nivo. Mada, ni slučajno nam to ne bi smetalo i nikada ne bismo bili ljubomorni jedan na drugog.

 
Ljudi vas sigurno vide kao dosta slične ličnosti. Kako vi vidite jedan drugog?


Benjamin: Razlika je velika među nama. Senko je staložen, miran i sagleda situaciju s više strana. Ja sam suprotnost. Luđak i brzoplet. To odmah svi primijete kod nas kada nas upoznaju. Svi znaju da je kod blizanaca jedan je anđeo, a drugi đavo ili kak’ Senko zove tog đavola “debil Benko”.

 
Da li znaš da više od polovine blizanaca stvori svoj jedinstveni jezik koji redovno koriste i koji samo oni razumiju?


Benjamin: Nama ne treba zajednički jezik tog tipa, jer mi se razumijemo i kada se pogledamo. Ne trebamo riječi da bismo tačno znali da li je neki od nas dobro ili loše.


A da li znaš da se djeca blizanci dokazano igraju već u stomaku?


Benjamin: Mi smo čudni blizanci, to svi kažu. Rođeni na isti dan, razlika je 15 min na moju stranu i to vješto koristim u svemu (smijeh). Ako se blizanci već u stomaku igraju, ja i on smo se u stomaku zezali i provocirali jedan drugog.


Da provjerim tezu da su velika većina blizanaca ljevoruki...


Benjamin: Mi obojica igramo i pišemo desnom rukom.

 
Kada se najčešće razdvajate?


Benjamin: Sve zajedničke prijatelje imamo. Uvijek izlazimo skupa osim kad izlazimo s djevojkama. Nikada nam se nije svidjela ista djevojka jer imamo različite ukuse.


Savjet trenutnim i budućim roditeljima blizanaca?


Benjamin: Neka ne pokušavaju da ih navikavaju da su stalno skupa. S vremenom to postane prevelika navika i kada vas život rastavi, onda je mnogo teško funkcionisati. Mada, kako moja majka kaže, blizanci su najlipši dar koji je dobila.


Slažem se s majkom Benjamina. Blizanci jesu poseban dar uz mnogo odgovornosti za roditelje da im pruže podršku da njeguju svoju neraskidivu vezu, ali i neprikosnovenu individualnost i samostalnost.