ŽIVOT U ŠVICARSKOJ

Težak život: Ovo je prava istina o životu i radu u inostranstvu

19.11.2016 - 14:12 | Zanimljivosti
 

Da ni onima koji žive "preko grane" nije savršeno pokazuje i ispovijest Srbina koji u Švicarskoj živi 20 godina, a koji je pri posjeti Beogradu svom dobrom prijatelju otkrio kako život i rad tamo zaista izgledaju.

U nastavku pročitajte ispovijest čoveka koji nije želio da otkrije svoj identitet.

“Došao mi je prijatelj iz Ženeve. Odveo sam ga na sladoled. Danas u Beogradu moguće je pojesti izvanredan sladoled u pristojnom ambijentu uz sasvim solidan espreso. Ima 30 godina. Nije oženjen, trenutno nema devojku. Radi tek toliko da nema sopstveni život.

Ima dosta posla, dobar sako, novi ajfon, i pristojnu dozu nezadovoljstva. Ima toliko novca da ga ne hvata panika koja mori njegove vršnjake u Srbiji. Pošto nema panike koja ljudima ipak daje neku živost, on izgleda umorno i prezasićeno. Trideset godina rada u strogo uređenom sistemu, nikakav kapital, i nikakvo emotivno zaleđe zvano porodica.

Živi u elitnoj četvrti Koloni u iznajmljenom stanu. Teško je tamo imati nešto svoje. Sve te tjera da radiš i trošiš. Dok radiš, možeš pristojno živjeti, kad odeš u penziju bježiš iz Švicarske glavom bez obzira. Ima 30 godina i 10 godina radnog staža. Rijetko ko ovde može tim da se pohvali. Vikend nema. Jedan dan nedeljno mu je slobodan i pritom taj dan se stalno mijenja. Radi za Novu godinu i Božić. Kada dođe u Srbiju, svi ga gledaju kao gastarbajtera. Svaku njegovu misao mjere kroz švicarske franke.

Najbolji prijatelji gledaju ga kao potencijalnog investitora koji će kao “deus ex machina” doći i riješiti njihov najveći poslovni neuspjeh – nezaposlenost. O djevojkama je izlišno govoriti. Bivše drugarice su prestare za njega, a one mlađe u njegovom prisustvu brzo obole od sponzorštine i starletizma.

I pored beznadežne situacije koja ništa ne obećava, moj prijatelj je razbio kasicu prasicu i pošto je izbrojao 15.000 evra došao je u rodni Beograd i obložio kuću kamenom. Pored nove kamene fasade podigao je i ogradu preko 2 metra i obložio je istim onim kamenom. Na moje pitanje da li je mogao pametnije da uloži novac (pitanje sam formulisao sa jednim izbezumljenim “zašto?”) odgovorio mi je da je kamen vječan.

U Švicarskoj gdje su šljakeri iz Srbije očigledno efemerni i nebitni, jedan Beograđanin – Srbin u najboljim godinama i u naponu snage daje crno ispod noktiju kako bi obložio svoju porodičnu kuću “vječnim” kamenom. Potpuno je jasna njegova potreba da sačuva i konzervira kuću u kojoj je proživio bezbrižno i srećno djetinjstvo i koju vezuje za svoj dom.

Na moje pitanje da li je miješalica za beton koja danonoćno radi u dvorištu vijesnik povratka, on mi daje iznenađujući odgovor da za njega nema života u Srbiji. U decembru konačno dobija papire poslije 15 godina. Postaje Švicarac koji se grozi Švicarske i bivši Srbin kome se ne vraća kući. Dosta mu je svega! Kao Švicarac daće otkaz i otići će na biro. Primaće skromnu socijalnu pomoć od 2.000 eura. Sa tim novcem mu nema života u preskupoj Ženevi.

Dragi moj, pola Švicarske je na birou! Niko ne radi i svi žive na teretu socijalnog progroma. Dolaze Albanci i Francuzi da rade za siću dok su pravi Švicarci srećno nezaposleni – priča mi. Srbija je lijepa za život kada imaš para, ali život napolju ga je učinio “svjetskim čovjekom” tako da se sada svuda osjeća kao stranac. Ono što bi moglo da ga vrati u domovinu jedino je nova “mečka”.

Međutim, ipak ima malo više mozga, pa je ugušio u sebi taj gastarbajterski san. I komšija i njegova krava crkli su odavno za mog prijatelja, tako da se nema kome pokazati šta se steklo i zaradilo “preko grane”. Okamenjena vječna kuća ostaje hipotetički da lebdi u njegovom ličnom univerzumu sve do duboke starosti kada će, programiran kao svaki pas, doći tu da umre.

Do tada će živjeti na Kubi! Za 15 godina života u Ženevi poželio je sunce. Ženeva ima užasnu klimu. Pokazuje mi na telefonu pogled iz svog stana u kvartu Koloni. Vidi se jezero i gomila sivih oblaka.

Tako ti je stalno prijatelju moj dragi”, izgovara dok srče espreso. Kuba je raj na zemlji. Sa 100 evra živiš ko Bog. Nepokretnosti su jeftine i sad je trenutak da se investira. Kuba se polako otvara ka strancima. Za nekoliko godina cijena nepokretnosti će enormno skočiti.

Sad treba kupovati dobri moj. Jedini problem je što moram da oženim Kubanku da bi mogao da kupim sebi neki stančić uz dosta povoljan kredit – kaže mi sa smiješkom dok završava sladoled. Vidim u njegovom pogledu ideju o srećnom kraju, ali negde duboko u mom biću Njegoš vaskrsava i podsjeća me da niko nije sretan i zadovoljan.

Nismo se brukali jedan pred drugim, fino smo popričali, a ja sam mu se pristojno najavio kao gost u Havani jer se i ja sam borim sa tom idejom o “sreći za života”, pa me interesuje da li je kubansko Sunce blaže od ovog neumoljivog i okrutnog srpskog”.”

(Telegraf)

 

 

NAJGLEDANIJI VIDEO DANAS NA PORTALU:

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Novi.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Novi.ba!