BEOGRAD NA HLEBU I VODI

Život je kvarljiva roba

01.12.2016 - 10:27 | Vijesti >> Tema sedmice
 

Htio sam nešto o košarci, ali ne mogu. Bar ne danas i to iz više razloga, a jedan je 29. novembar i to ne onaj 29. novembar na koji svi mislimo kad ga spomenemo.

Tog 29. novembra 1943. teško da bi bilo, odnosno bilo bi ga, ali zasigurno ne bi imao takav značaj, da se prethodno jedan drugi 29. novembar, dvije godine ranije nije desio. Opet, desio bi se on svakako, ali... 

Riječ je o 29. novembru 1941. godine, danu kad je nakon 67 dana trajanja, ugašena Užička Republika. Predanje kaže da je to bila prva slobodna teritorija na prostoru okupirane Evrope. Tog dana na prostoru Kadinjače nešto više od 100 boraca Radničkog bataljona poginulo je braneći pristup Užicu, ali i odstup Vrhovnom štabu koji se povlačio ka Zlatiboru, Sandžaku, a zatim ka Bosni i Hercegovini. 

Zadržali su naciste dovoljno dugo da se ovi povuku i svojim životima utrli put kao stvarnom oslobođenju. Da li su tad znali da će životima platiti taj put? Teško, kao što nisu znali ni kuda će sve dalje voditi borba. Da li je moralo tako? Možda i nije,možda su i ti životi mogli biti sačuvani, možda su se mogli i bolje spremiti jer, ne zaboravimo, Radnički bataljon i nisu sačinjavali prekaljeni borci, već zanatlije. Možda, možda, možda...

Prekaljenih boraca je malo bilo, barem u ono vrijeme, a ni komanda nije imala iskustva. Da li je rješenje onda bilo prihvatanje okupacije od strane nacista kako bi se kupilo vrijeme za obuku? Žao mi je, ali vremena nije bilo. Učilo se u hodu i cijena je, na žalost, nekad bila užasno visoka. Platili su je i pripadnici Radničkog bataljona iz Užica. 

U svjetlu revizionističkih procesa, u svjetlu relativizacije svega što je značio partizanski pokret, u svjetlu izjednačavanja sa četničkim, danas mnogi postavljaju pitanje vrijednosti žrtve, vrijednosti antifašističke borbe, barem kad je ona partizanska u pitanju. Sa druge strane ta vrijednost se lijepi četničkom pokretu, za koji će istoričar Predrag Marković reći da je bio također ljevičarski, kao i partizanski što su i dokazali kad su mahom prelazili međ' partizane 1944. godine, ali neće ući u razloge njihovog prelaska u tad već izvjesno pobjedničku stranu koja je uz to proglasila amnestiju za sve one koji se nisu ogriješili tokom prethodnih godina ratovanja. 

Na pitanje da li su njihovi životi imali smisla jer nama su životi, jeli, svetinja i sa njima nema poigravanja, treba dati samo jedan jedini odgovor. NISU. Nisu i to iz jednog ogromnog razloga, a on se ogleda u tom pitanju. Nisu imali smisla jer da jesu ne bi danas to pitali isti oni koji su u ratovima devedesetih na izbjegle i dezertere gledali kao na nižu vrstu, nedostojnu svoje vjere i nacije. Ne bi se to pitali oni koji su smatrali da Srbima ne trebaju životi mladih vojnika koji su predajom kasarne, recimo u Varaždinu, uspjeli vratiti svojim roditeljima, najviše zahvaljujući generali Vladimiru Trifunoviću kome se zbog toga sudilo i kog su osudili zbog izdaje jer, citiramo načelnika Personalne uprave Generalštaba JNA generala Gojka Krstića koji je tad Trifunoviću rekao: „Nisi trebao nikoga spašavati, nama ne trebaš ni ti ni tvoji vojnici ni tvoji oficiri. Nama trebaju mrtvi heroji da pozlate istoriju Srbije i da se Srbija s njima ponosi.“

Život je, kao što vidimo, kvarljiva roba, a ovisno od toga tko njim upravlja i za čije ideje se stavlja na kocku, ovisi i naš stav o istom. 

Fašizam je poput šejtana. Najveći trik koji je izveo je taj da nas je uvjerio da ne postoji. Kad je to uradio počeo je da pušta pipke svuda oko nas. Jednom se zajebao, ukazao se u jednom liku, u jednoj ideologiji pa je poslije bilo kasno kad je shvatio da se na njega diglo i kuso i rogato. 

Nakon toga je odlučio postepeno da osvaja svoj prostor i to mu za sad ide sjajno. Eno ga u školskim klupama, eno ga u zbornicama, eno ga u bogomoljama, na stadionima, na ulici, eno ga u akademijama.

Ako ste ga kojim slučajem uočili, a potrebno je samo dovoljno otvoriti oči, pitate se kako sad protiv njega? Kako protiv njega ako se više ni životi onih koji su ginuli protiv ne cijene?

Kako protiv ako ne znamo gdje prvo udariti? 

Recimo samo da mi, za razliku od Užičana, a dalje i svih ostalih ipak imamo još neki izbor koji ne znači nužno takvu vrstu borbe, koji ne znači davanje života. A rješenje je tu, nadohvat ruke u vašem bliskom, najbližem okruženju. 

Princip mravljih karavana je jedini mogući princip kojim možemo spriječiti dalje širenje fašizma. Radimo na sebi i još važnije radimo sa onima oko sebe, pomozimo mu da prepoznaju ovu pojavu u startu kako bi i sami mogli dalje širiti oko sebe ta saznanja. 

Lijepo je rekao Damir Avdić, Graha. „Revolucija nije sexy i ona se ne dešava na ulicama“. Vaše kuće, stanovi, vaše radno mjesto, ako ga imate, sve ono što vas svakodnevno vezuje i svi ljudi koji su vezani za vas su naše bojno polje, ako to tako možemo nazvati. 

Ni to neće dati rezultate odmah, već će od vas zahtjevati dugotrajan, a često i mukotrpan proces. Bitno je samo ne odustati. Nisu odustajali ni na Sutjesci, na Neretvi, nisu odustajali na Kadinjači. Nemojte i ne smijete ni vi. 

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Novi.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Novi.ba!