BEOGRAD NA HLEBU I VODI

Oslobodite Dražena okova

08.12.2016 - 10:26 | Vijesti >> Tema sedmice

Nakanio sam se već neko vrijeme da pišem o košarci, pa me aktualni događaji non-stop pretiču i uvijek se nađe netko i nešto važnije. Sad povratka više nema i to iz jednog dobrog razloga – Klay Thompson, jedan od „splash“ braće, je nedavno na utakmici Golden State Warriorsa protiv Indiane Pacersa za oko 30 minuta igre dao 60 poena. U prosjeku mu to dođe po koš, odnosno dva poena za minut. Ako znamo da se u minuti mogu izmjeniti dva, tri napada, od čega je jedan one protivničke ekipe onda ispada da je za tih 30 minuta Klay Thompson zabijao u svakom napadu Warriorsa. No znamo da to baš i nije tako bilo, ali zar je to bitno? To ne umanjuje ono što je Klay tu noć uradio. 

I sad, ne bih ja bio ja, da ne probam ovo da stavim u naše okvire, ovoga puta čak i evropske. Možete li vi da se sjetite kad je posljednji put na nekoj utakmici bilo Eurolige, ili neke naše regionalne, pa i lokalne lige netko zabio 40 ili više poena? 

Incident je i 30, što se i desi tu i tamo, poput nedavno Teodosiću u utakmici Eurolige. Čak je i 20 uspjeh koji dospijeva na naslovnice, a nije bilo baš toliko davno kad su igrali Dražen Petrović, Nikos Galis, Oscar Schmidt...Njima je sve ispod 30 bio loš dan. 

A možete li zamisliti da netko, pa makar i protiv juniora jedne ekipe da 112 koševa, koliko je Dražen Petrović dao junošama Olimpije, a onda pet dana poslije relativno nepoznati Zdenko Babić u dresu Zadra i to u evropskoj utakmici zabije 144 koša? 

A kako vam izgleda podatak da je Oscar Schmidt na Olimpijadi u Seoulu, 1988. godine imao prosjek od preko 40 koševa na utakmici, da je Nikos Galis na Evropskom prvenstvu 1987. u finalu protiv SSSR-a zabio 40.

Iz današnje perspektive, evropske košarke nemoguće. 

Oglasio se nedavno već spomenuti Teodosić, povodom činjenice da je u Euroligi podijelio već više od 1000 asistencija rekavši da je on trener da ne bi imao živaca ni vremena za takve poput njega. 

I nije samo on. Disciplina, taktika, obrana...Sve to ubilo je evropsku košarku. Trener su postali veće zvijezde od samih igrača. A ako se i nađe netko, poput recimo Mirze Teletovića, koji zna da iskoči izvan tih okvira, posebno kad igra za reprezentaciju, onda to više izgleda kao silovanje lopte, zloupotreba slobode koju ima. 

Stoga, valja to sve držati u okovima, strogo kontrolisati jer svaka utakmica je rat, a u ratu je sve dozvoljeno, čak i to da se talenat, kog neosporno uvijek i svuda ima, stavi pod kontrolu. Dvije šutnute trice, na pola isteknutog napada, kakav god uspjeh bio znači podrivanje autoriteta trenera a samim tim i izlazak sa terena. 

Nije, naravno ni u NBA sve sjajno i često je to više zabava nego bilo šta drugo, dok ne dođe play off, ali zar nije to bila i namjera sporta? Da zabavi. 

Ne znam, ali meni je i dalje slađe na nekom terenu šutnuti loptu u nepovrat, ako mi baš i ne ide sve od ruke, nego se istresti na konzolu, a to mi se čini da je negdje i najbolja metafora odnosa NBA košarke i evropske. Sa jedne strane imate strast ga igri, nadigravanju, često i na račun rezultata, a sa druge cilj koji rezultat stavlja u prvi plan, nauštrb talenta i nauštrb nekih novih Dražena. 

Oslobodite ih okova. Nikad mi nećemo i ne možemo biti NBA, niti tome treba težiti. Druga je to planeta, pa kad Duda Ivković kaže da bi ona reprezentacija Jugoslavije dobila prvi i jedini pravi „dream team“, da je do susreta došlo, koliko god ta ekipa bila dobra teško da bi ih uspjela spriječiti u namjeri da osvoje zlato. 

Ali bili smo blizu. Prokleto blizu. A sad? 30 razlike u finalu Olimpijade je pravi omjer, pa i da su umjesto Srbije igrali svi igrači sa prostora Jugoslavije. 

Stoga, oslobodite Dražena okova i možda priđemo bliže. A neki novi Dražen će se već naći. 

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Novi.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Novi.ba!
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA