Ovo je razlog zašto se ne sjećamo najranijeg djetinjstva

09.08.2017 - 21:52 | Porodica i zdravlje >> Zanimljivosti
 

Odgovore na pitanja kako se ne sjećamo ranog djetinjstva, prvi koji je dao neke konkretne odgovore bio je Herman Ebinghaus, njemački psiholog iz 19. vijeka. Izveo je eksperiment na samom sebi, tako što je odlučio svakog dana napamet uči isti broj novih riječi koje nemaju nikakvo, odnosno imaju izmišljeno značenje. Zatim bi pratio po kojoj stopi ih zaboravlja. Nakon 30 dana ispalo je da je od prvih riječi uspio da zapamti samo između dva ili tri odsto, čime je došao do obrasca po kojem nakon nekog vremena naš mozak selektuje podatke i planirano ih zaboravlja. 

Naime, Sigmund Frojd je tu pojavu prije više od jednog vijeka nazivao "dječijom amnezijom", nastojeći da objasni fenomen po kojem se odrasli po pravilu ne sejćaju ničega prije treće godine, a ponekad čak sve do polaska u školu...


Kako je, dakle, moguće da se ne sjećamo ničega iz prvih godina života, iako je nedavno Piter Heper sa Univerziteta Belfast nedvosmisleno dokazao da memoriju počinjemo da vježbamo još pre rođenja, u materici? Odnosno, ako već imamo memoriju u najranijem djetinjstvu, gdje i zašto su skrivena ta sjećanja kasnije i postoji li način da ih izvučemo na površinu? 

Međutim, sredinom 1980-ih grupa naučnika s Kembridža primetila je da se stopa zaboravljanja podatka koje su odrasli naučili kao odrasli ne poklapa s količinom uspomena koje su zaboravili iz perioda od rođenja do šeste ili sedme godine. Očigledno je u pitanju bilo nešto sasvim različito od onoga što je otkrio Ebinghaus. Psiholozi su ubrzo statistički obradili problem "dječije amnezije" i utvrdili da se samo mali broj ljudi sjeća događaja iz perioda kada su imali dvije godine ili ranije, da se neki ne sjećaju ničega čak sve do osme godine, i da je prosjek uzrasta od kojeg odrasli imaju sjećanja oko tri i po godine. Posebno je zanimljivo ono što je psiholog Ki Vang sa Univerziteta Kornel otkrio proučavajući svoje studente. 

Ispalo je da Amerikanci imaju u proseku šest mjeseci ranije uspomene nego Kinezi, kao i to da su američke uspomene duže, bolje opisane i upućene na sebe samog, dok su kineske sažetije i strogo se drže činjenica. Riječ je o čistoj posljedici kulturne tradicije u SAD-u u odnosu na Kinu, smatra Robin Fivuš sa Univerziteta Emori. 

"Postoji razlika između razmišljanja 'Tigrovi su u zoo vrtu' i 'Vidio sam tigrove u zoo vrtu, ali koliko god da su bili strašni, dobro sam se zabavio", objasnio je on. 

"Ako vam društvo govori da su vaše uspomene važne, onda ćete ih bolje pamtiti", smatra Vang, a do ovog zaključka je došao razgovarajući s majkama ispitanika. Naime, naučnik je shvatio da je riječ o posljedici razlike između američkog i kineskog mentaliteta. 

Njihova ispitivanja otkrila su i to da u prosjeku najdublje u djetinjstvo sežu sjećanja novozelandskih starosjedilaca Maora, čija se kultura izuzetno snažno oslanja na gajenje sjećanja na prošlost. Kao posljedica, kod Maora je vrlo učestalo sjećanje odraslih na doba u djetinjstvu od samo dvije godine.

Ali, to još ne objašnjava magičnu granicu od nekoliko godina nakon rođenja. Objašnjenje za to moglo bi da se krije u tome što nakon rođenja djeca, majmuni, pa čak i pacovi, još stvaraju nove neuronske veze u delu mozga koji se zove hipokampus, a koji nam služi za dugotrajno memorisanje podataka. 

"Kod male djece hipokampus je vrlo nerazvijen", kaže Džefri Fagen sa Univerziteta "Sveti Džon". Kako se kod djece formiraju novi neuroni, hipokampus je sve kompletniji, a u onom trenutku kada je dovršen, djeca su odjednom sposobna dugotrajno da pamte. 

"Naša sjećanja iz prethodog perioda, po svoj prilici su uskladištena negdje u mozgu, na mjestu koje nam je tokom vremena postalo nedostupno. Ali, to će biti krajnje teško dokazati iskustveno", zaključio je.

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Novi.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Novi.ba!