Tuta prijetio Praljku, evo kojim nadimkom ga je zvao

30.11.2017 - 18:48 | Vijesti >> Aktuelno
 

Početkom 1993. logor od HOS-a preuzima HVO i tada u logor počinju trpati i Bošnjake.

U Haagu se dogodilo to da su naprosto konstatirali da je Slobodan Praljak bio zapovjednik glavnog štaba HVO-a, da je znao da HVO premješta i zarobljava Bošnjake...

Svašta je Slobodan Praljak proživio u ratu. Primjerice, da mu Mladen Naletilić, zloglasni zapovjednik zloglasne "Kažnjeničke bojne" upada u ured, prijeti da će ga izbušiti hicima iz pištolja i naziva ga "Titinim govedom", jer su neki njegovi vojnici izginuli zbog pogrešnih informacija Praljkovih obavještajaca i izviđača o položajima Armije BiH. Držao mu je pištolj na sljepoočici. Zbog tog sukoba Praljka su, navodno iz Zagreba, smijenili s vrha HVO-a 7. studenog 1993., dan uoči rušenja Starog mosta u Mostaru.

Na kraju za to nije proglašen krivim. Ali jest za puno toga drugog u postupku "Prlić i ostali". Jadranko Prlić bio je vojni zapovjednik HVO-a tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba u BiH, koji je potrajao od listopada 1992. do ožujka 1994. I dok je HVO odigrao nevjerojatnu ulogu u prvom udaru JNA po bosanskohercegovačkim ratovima, primjerice u obrani Mostara, puno toga izrodilo se u nešto jezivo. Jedno od najgorih mjesta za mučenje zatočenih bio je logor Dretelj.

Nakon povlačenja JNA, veliki vojni kompleks u proljeće i ljeto 1992. prvo su koristile snage HOS-a Blaža Kraljevića koji su tamo trpali Srbe iz Hercegovine, bez razlike je li bila riječ o zarobljenim vojnicima, militantima ili civilima. Slavojka Frižović prije nekoliko je godina u razgovoru za "BIRN – Justice Report" ispričala da je bila zatvorena sa 40 žena i da je vidjela da neke od njih odvode na silovanje.

"Dođu preko dana i gledaju gdje koja leži. Onda po noći traže od stražara ključ i izvedu ženu koja im se svidi. Jedna od njih mi je rekla da su je silovali. Plakala je i bila postiđena. Nisam doživjela što su druge žene, ali jesam strah i stres, što je pomoglo da obolim”, kazala je tada Frižović. Zatočenici su pričali da su ih tukli stražari, vojnici, civili, kako je tko stigao. Muškaraca, žena, zarobljenih vojnika i civila bilo je navodno oko 3000. Seksualno su zlostavljani bili i muškarci.

Zapravo je riječ o vrlo sličnim ispovijestima o brutalnosti iz sabirnih logora na svim stranama u tom ratu. Početkom 1993. logor od HOS-a preuzima HVO i tada u logor počinju trpati i Bošnjake. Zijad Tucaković je tri mjeseca proveo u hangaru broj jedan: "Bilo nas je negdje oko 300 ljudi... Bili smo toliko pretrpani da su neki po gredama spavali. Bilo je maltretiranja. Ljudi su od žeđi padali u komu, mislili su da će pomrijeti. Jednu bocu vode znalo je piti 20 ljudi, iz čepa.

"Bilo je i ubijanja ljudi. Petorica ovih što su bili sa mnom umrli su od terora, nisu mogli izdržati. Odvođeni smo svaki dan na plato i tukli su nas, policija, HVO... Svaki dan je bilo isto", kazao je Ramiz Šuta, koji je u Dretelju zaglavio u skupini od njih 68 među kojima je bilo i maloljetnika. Mustafa Dizdar iz Stolca pričao je, pak, da je se i više od dva desetljeća nakon što je prošao kalvariju po logorima Koštana bolnica i Dretelj muči s noćnim morama i flash-backovima.

Zbog premlaćivanja je radno nesposoban, živi pod sedativima... A sve je počelo u zoru 28. srpnja 1993. kad mu je u dom upala Vojna policija HVO-a, zarobila ga pred djecom i suprugom i odvela. Ubacili su ga u vozilo u kojem je već bilo nekoliko Bošnjaka. Prva maltretiranja pripadnika HVO-a počela su već u civilnoj policijskoj stanici, na hodniku. Kazao je da mu ni danas nije jasno kako su to mogli raditi ljudi s kojima je živio i družio se čitav život. A onda put Koštane bolnice.

"Odvode me u hodnik i okreću me leđima prema njima raširenih nogu i ruku. Počinju ispitivati, gdje je puška, maltretiraju, udaraju. Ovi svi gledaju, iživljavaju se jednostavno... Jednostavno padam od udaraca po nogama, glavi, po čitavom tijelu tim pendrecima. Oni polijevaju vodu na mene i opet tako rade, nastavljaju, dok više nisam klonuo skroz i onda me ubacuju dolje u podrum", kazao je Dizdar.

Dodao je da su u podrumu bila i dvojica dečkića, od 14 ili 15 godina, koje, dok je on bio tamo i koliko je on vidio, nitko nije zlostavljao. "Pomagali su mi, stavljali neke mokre krpe na leđa i tako me liječili do 4. kolovoza", pričao je dalje. Odatle su ga odveli u Dretelj. Tamo je bio u posebnoj prostoriji bez ikakve svjetlosti i mokrog čvora sa 64 zarobljenika kojima je određen najgori tretman, a na samom ulasku dočekao ga je mrtvac iza vrata, prenosi express.hr

"Mrtvac je ležao na ulazu poprijeko. Ležao je tri dana, neki Kohnić iz Domanovića. Kažu, ubili ga i ostavili tako da mi gledamo. Tu se osjetio zadah urina, izmeta. To je jedna ćoša bila, gdje se vršila nužda i to je bio naš život", kazao je. Nisu znali je li dan ili je noć. Ulazili bi im unutra i stali ih premlaćivati, a za zabavu su organizirali i borbe lokalnih snagatora sa zatvorenicima. Na taj način je ubijen, na tri metra od njega, zatvorenik koji se zvao Emir.

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Novi.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Novi.ba!
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA