TEŠKO DJETINJSTVO

"Od toga se nije moglo ni umrijeti, a kamoli živjeti": Priča o TEŠKOM djetinjstvu Ljubiše Samardžića će vas i NASMIJATI i RASPLAKATI!

06.01.2018 - 11:55 | Show
 

Nema više šmekera ni glumačkih bardova. Godina za nama odnijela je i Ljubišu Samardžića Smokija. Smokijevim odlaskom domaća kinematografija je pretpila ogroman gubitak, a koliko je on bio jedinstven i neponovljiv govori i jedan stari tekst, koji je upravo glumac napisao o svom djetinjstvu.

- Kad se vrijeme mijenja, stegne me reuma: svrbi i burgija u oba ramena, tišti me zglob desne ruke... Ako ne za lijepa vremena, a ono bar tada, sjetim se tabli leda koje sam u šesnaestoj godini vukao na leđima, za sladoled od koga smo živjeli moja pokojna majka, Radmila, pokojna sestra Vida, moj brat Žarko i ja ... - piše Smoki za TV Novosti 1973. godine.

Oca Draga izgubio je kada je imao devet godina, a njegova prerana smrt došla je kao posljedica teškog rada u rudniku Jelašnica, kod Niške Banje. Tada kreće borba za egzistenciju cijele porodice.

- Ostali smo samo s minimalnom, porodičnom penzijom, od koje se, kako se onda govorilo, nije moglo ni umrijeti, a kamo li živjeti... – pisao je Ljubiša.

Još kao dijete tražio je razne poslove da pomogne porodici:

- Radio sam, preko školskog raspusta, kod ujaka koji je imao radnju za popravku pisaćih mašina, bio sam portir u hotelu "Srbija" ... Sve to pomagalo je, ali nedovoljno - pisao je Smoki, a onda je naveo da je njegova majka otvorila poslastičarnicu i da je on bio glavna radna snaga.

- Igra s drugarima, Borom Japancem, Đokom Ćuretom, Batom Šonom, Jugom Sirdljugom, pikanje lopte na Grčkoj livadi, kupanje na Ženevi, tako smo zvali plažu na Nišavi, prorijedilo se. Svakog jutra skupljao sam prazne džakove i polazio u "Albatnicu", kilometar i po udaljenu od Građanske bolnice u Nišu, po table leda. Tovario sam ih na leđa, uvijene u džakove i nosio do tramvajske stanice.

A tu, na stanici, čekale su me nove muke. Trebalo je ili prošvercati led u tramvaj, ili naći konduktera dovoljno mekana srca koji bi mi dozvolio da uđem. Ovi drugi bili su mnogo rjeđi, tako da sam redovno švercao led.

Naravno, led bi zbog vrućine u tramvaju brzo počeo da se topi i moji paketi su uskoro postajali mali izvori iz kojih su po tramvajskom podu, između letvica, tekli prljavi potočići.

Putnici su protestovali, kondukter je zaustavljao tramvaj, a kada bi naišla i kontrola - dolazilo je boga mi i do žustrih rasprava pa i tuča ... Ne nisam volio da se tučem ... Pa ipak, bio me je glas da sam pravi razbojnik. Upisao sam se, u to vrijeme, čak i u boksersku školu, kod Brace Lozanovića, boksovao sam u drugoj ekipi, u poluteškoj kategoriji, a čest sparing partner bio mi je današnji direktor Lutkarskog pozorišta u Nišu, Cvetičanin ... Poznat po jakom udarcu, često sam dobijao nezahvalnu ulogu vratara na igrankama, u stvari "čistača" čiji je posao bio da zavodi red i mir, da dijeli pravdu kavgadžijama. Po nekad sam morao nekoga i da nokautiram.

Uvijek mi je poslije toga bilo teško, bilo mi je krivo što sam morao da uradim, ali - morao sam. Jer, i za to sam primao po neki dinar ...

Kada danas, s ove distance, čitavo to stanje analiziram, shvaćam da je taj moj bunt, to moje impulzivno reagovanje bilo posljedica situacije u kojoj smo se nalazili ja i moja porodica. To nije bunt protiv ljudi, nego protiv uvjeta u kojima sam, rođenjem i stjecanjem nesretnih okolnosti, bio osuđen da živim...

Bilo kako bilo, uz tuču i svađu, ili bez njih, tek ploče leda su svakodnevno stizale na posljednju tramvajsku stanicu. Tamo su me, obično, čekali moji drugari i pomagali da ih prebacim do poslastičarnice. Onda su oni odlazili, na Grčku livadu ili Ženevu, a ja sam počinjao da pravim sladoled ... - pisao je Samardžić, prenosi Yugopapir.

 

(Novi.ba/Blic.rs)

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Novi.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Novi.ba!
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA