INTERVJU

SABINA JE KAO DJEVOJČICA PREŽIVJELA GENOCID: Rastanak sa ocem i njegov zadnji zagrljaj nikada neću zaboraviti

11.07.2018 - 12:21 | Vijesti >> Bosna i Hercegovina
Autor: Novi.ba

Gužva, galama, plač, jauci, glad i slike užasa naviru pred oči preživjelih Srebreničana. Svih tih užasa ovih dana mjeseca jula prisjeća se i Sabina Hodžić- Mehmedović, koja je kao devetegodišnja djevojčica osjetila i preživjela sve strahote srebreničkog genocida.

Tog kobnog dana 1995. godine ostala je bez 13 članova porodice, a među njima bio je i njen otac Sabit.

U cijeloj patnji skupila je snagu i svoja sjećanja i bol pretočila u knjigu pod nazivom „Mom srebreničkom heroju“, knjigu pisanu dušom i suzama.

Hrabra poput svog oca, sa teškim bremenom prošlosti, Sabina danas korača kroz život, a svoju životnu priču odlučila je ispričati samo za Novi.ba s ciljem da se 11. juli više nikada ne ponovi.

Kao devetogodišnja djevojčica preživjeli ste genocid u Srebrenici, kakve se emocije bude u Vama kada se prisjećate ovog perioda i koje slike nikada nećete zaboraviti?

Kao devetogodisnja djevojčica preživjela sam genocid u Srebrenici, i tog 11.jula ostala bez cijele muške familije. Tačnije njih trinaest najbližih: oca, djeda, dajidža, amidža, tetkova, tečića.

Još uvijek nisam smogla snage da napravim spisak svih ubijenih, jako ih je veliki broj. Na svakoj od potočarskih parcela smiraj je našao neko moj bliži.

Evo opet je juli, mjesec tuge, bola i uspomena. Kad se sjetim Srebrenice, a sjetim se skoro svakog dana, a posebno u mjesecu julu kad se uspomene najviše bude, a i iz oka mi ne izlaze slike rastanka s mojim ocem, njegov zadnji zagrljaj, gužva, zamor, galama, vriska, jauci koji su odjekivali Potočarima, borba za preživljavanjem, sve je to duboko ostalo urezano u mojim sjećanjma. Sve dok budem živjela to nikad neću, ne mogu i ne želim zaboraviti.

sabina7

Svoja sjećanja i strahote srebreničkog genocida pretočili ste u knjigu pod nazivom "Mom srebreničkom heroju", da li je bilo teško pisati knjigu u kojoj je utkano lično iskustvo, te odakle ste crpili snagu?

Činjenicu da moj otac nije živ, najteža je situacija s kojom se nikad nisam uspjela pomiriti. Odlučujem da pišem, s ciljem da moj babo živi.

Znala sam da ću ga samo na taj način sačuvati od zaborava. Knjiga je bila moja obaveza, slobodno mogu reći i moj dug. Morala sam nešto da učinim za oca, za Srebrenicu i sve nevino ubijene Srebreničane. Pisanje ove knjige bila je najteža zadaća koju sam zadala sebi. Imala sam nemirne snove, budila se noćima, vraćala su se i ona najmanja sjećanja..

Stvorilo se toliko bola i tuge, da sam u nekim momentima i prekidala pisanje, donoseći odlukuda da sve ovo zaboravim, i da više ne diram rane koje od 1995. godine nisu zarasle. Ali, ljubav prema ocu, želja da ljudi čuju za mog heroja bila je jača od svake knedle koja je zapinjala u grlu. Ta ljubav nadmašila je i svaku drhtavicu, i onu nadutost u želucu, brisala je i strah i strahovite otkucaje srca. Pobijedila sam samu sebe. I danas sam jako sretna jer je zapravu priču o bezgraničnoj ljubavi oca i kćerke pročitalo na hiljade ljudi. I to je zapravo moj najveći uspjeh.

sabina6

Možete li nam reći šta znači lutkica na koricama Vaše knjige?

To je prvo pitanje koje mi ljudi postave čim uzmu knjigu u ruke. Taj plastični čovječuljak koji nosi nadimak mog oca "SABE" kako smo ga nazvale moja kćerkica Asja i ja je zapravo moja igračka iz Srebrenice.

Život u Srebrenici je bio jako težak, bez hrane, garderobe i osnovnih potrepština za normalan život, a ja tad kao djevojčica sanjam o lutkicama, igračkama, šarenilu koje pune dječije srce, ali svi ti snovi, zapravo su i ostali samo snovi. Ocu sam često pričala koliko želim lutku, jer sam se igrala samo komadicima drveća.

I jedne prilike otac je došao iz jedne borbe i donio mi ovog plastičnog lutka. To je bila moja prva radost poslije svih patnji proživljenih u Srebrenici. Nisam dugo uživala u toj sreći, desio se genocid.

Na rastanku u Šušnjarima ocu sam dala svog lutka kao sigurnu garanciju da dođe u Tuzlu. Stavila sam ga u lijevi džep njegovih pantolona. Obećao je donijeti i donio je, ali samo što ga je to obećanje koštalo života.

Identifikovan je na osnovu moje lutkice, lično sam ga prepoznala i identifikovala, znajući da je 100% on. Danas je lutak kod mene, i najdraža igračka mojoj kćerki Asji. Zbog simbolike koju ima , i priče koju nosi, dobio je i ulogu da bude na naslovnoj strani moje knjige.

sabina5

Po čemu pamtite svog oca i kako je izgledao posljedni trenutak sa njim?

Prije svega pamtim ga po ljepoti, jer bio je izuzetno lijep čovjek. Pamtim ga po dobrim osobinama. Bio je jako iskren i pošten. Bio je veoma brižan i pažljiv otac. Dosta sam naučila od njega. Zahvalna sam dragom Bogu što je baš mene počastio tom ulogom da budem kćerka jednom takvom čovjeku.

O našem posljednjem trenutku razmišljam veoma često i sebi postavljam bezbroj pitanja: Zašto nismo ovako, ili onako?

Ali u tim momentima sve je bilo nemoguće.

Ne znam ni koliko sam se puta vratila u njegov zagrljaj. Ne znam ni koliko sam puta pala i sačesala ruke i koljena o suhu zemlju svaki put vraćajući se po još koji zagrljaj, ali taj bol i krv nije bila prepreka.. Njegove posljednje suze još uvijek klize po mojim ramenima, i poslije 23 godine nisu se osušile.

Zadnji smo ostali u Šušnjarima, vojska uveliko otišla u proboj prema Tuzli, žene i djeca velikim koracima gaze prema Potočarima, a samo mi stojimo i nikako da se rastanemo.

Jedva smo krenuli, došli smo na jednu livadu iznad koje je bilo veliko brdo. Otac se ponovo vratio od vojske i došao je na to brdo. Zovnuo me je posljednji put i rekao:" Sabina sine, babo te voli najviše, čekam te pred robnom kućom u Tuzli".

I danas poslije 23 godine noćima me trzaju i iz sna bude.. Gdje god išla odzvanjaju u ušima!

sabina3

Kako izgleda svaki vaš odlazak u Srebrenicu, te prema Vašem iskustvu, šta jesmo, a šta nismo naučili iz vlastite prošlosti?

Svaki moj odlazak tamo dosta je težak, vrate se slike i probude emocije. Moram dosta da poradim na psihičkoj pripremi i da danima poslije odlaska tamo smislim način kako se vratiti normalnom životu. Koliko god godina da prođe za mene se sve to desilo jučer. Trudim se da njegujem sjećanja i da nikad ne zaboravim te stravične zločine koji su se dešavali nama bošnjacima na tom dijelu Bosne i Hercegovine.

Nažalost mi bošnjaci skloni smo zaboravu, i koliko smo skloni tom zaboravljanju dokaz je da nam se desio i jedanaesti I genocid. To je dokaz da nismo mnogo naučili iz vlastite prošlosti. Treba da pričamo, pišemo i opominjemo, jer dok god budemo govorili i opominjali postoji nada da nam se više ovi zločini neće desiti.

sabina8

Danas ste uspješna žena i majka, te uprkos životnim teškoćama nastavili ste se boriti, šta smatrate da mladi ljudi u našoj zemlji i generacije koje su rođene nakon početka devedesetih moraju znati?

Život kao život zapravo i jeste borba. Svi ljudi na svijetu bar su jednom u životu doživjeli neko teško iskustvo. Čovjek treba da se bori i da ne poklekne bez obzira koliko teško breme morao da nosi. Teški momenti čovjeka ojačaju, bez daljnjeg da ga ne zabole i ne potresu, ali treba se opet dići i živjeti.

Teško jeste, život poslije toga nikad vise nije isti, uvijek fale te stvari da bi se kompletirao mozaik zvani život. Mislim da svi mladi trebaju u školama da uče o genocidu. Da zapravo znaju šta se dešavalo bošnjacima, koji su bili krivi samo što su imali muslimansko ime. Trebaju da znaju da je jedna mala beba Fatima Muhić, imala dan svog života i ubijena je mučki.

Zašto?? Kome su ona i još mnoga djeca bili krivi?? Na mladima svijet ostaje, i oni treba da ne zaborave zločine koji su se dešavali tih devedesetih godina. Samo dok budemo pričali, pisali i opominjali tako nešto nam se više neće dogoditi. Ukoliko zaboravimo opet će da se desi i možda veći i krvavi genocid od onog koji je bio u Srebrenici.

 

 

NAJGLEDANIJI VIDEO DANAS NA PORTALU:

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Novi.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Novi.ba!