ISTINITA ISKUSTVA - VELIKE PORUKE

KAKO MU JE ZASIJALA ISKRA ISLAMA Bio je 'jugoslovenski Michael Jackson', ali sve bi dao za sedždu Gospodaru

21.10.2019 - 17:10 | Vijesti >> Aktuelno
Autor: Novi.ba
 

Probudio sam se sav uplakan, jednostavno, duša traži sedždu, a šejtan ne da. Za to vrijeme sam zaboravio i kako se klanja, uzima abdest, morao sam gledati u knjigu dok sam uzimao abdest i tada mi je bilo tako teško pasti na sedždu da je to nemoguće opisati, prvo iz stida prema Allahu, a zatim i zbog toga što me šejtan i dalje pokušavao odvratiti.

Međutim, s Allahovom pomoći uspio sam. I kada sam klanjao taj sabah namaz osjećao sam kao da je veliki teret spao s mojih prsa, osjećao sam se tako čist da sam rekao sam sebi da ovaj osjećaj neću tako lahko ispustiti...

Čovjek koji je nekada imao nadimak "jugoslovenski Michael Jackson" zasigurno se vratio Islamu. Taj čovjek se zove Senad Sarac i bio je jedan od najboljih plesača u bivšoj državi, što je potvrdio i na državnom takmičenju, koje se održalo 1988. godine u Cavtatu, osvojivši prvo mjesto. Pored toga veoma uspješno se bavio gimnastikom, atletikom i skijaškim skokovima, gdje je stekao mnoga priznanja i diplome. Međutim, sva ova sjajna karijera ima i drugu stranu medalje koja i nije baš tako sjajna. Iz tog i još mnogo drugih razloga Senad Sarac je danas potpuno novi čovjek.

OD GNIJEZDA DO ZVIJEZDA

Svoju veoma intresantnu životnu priču započinje sjećajući se djetinjstva: "Od malena sam se počeo baviti plesom, još od osnovne škole, tada sam već zadobio simpatije ondašnjih učitelja i nastavnika. U školama su se tada održavale igranke i uvijek sam ja bio taj koji je te igranke počinjao i završavao, da bi se kasnije u sedmom-osmom razredu u 'Trasi', u mjesnoj zajednici Skenderija, počeo održavati tzv. 'Disko matine' gdje sam uvijek prodavao karte i, naravno, plesao. Tada su se još uvijek plesali neki disko-plesovi, sve dok nije došao 'break dance' 1984. godine, a ja sam taman tada upisao prvi razred srednje škole.

S obzirom da sam već tada imao neke osnove za bavljenje plesom, počeo sam sakupljati literaturu o 'break dance' o tome kako je nastao, da je potekao iz Afrike i nastao od ritualnih plesova kojim su dozivali kišu itd. Od tad sam 'break dance' vježbao dan i noć, stalno. Da sam toliko Kur’an učio, hafiz bih postao.

Naravno, u školi sam odmah popustio tako da sam drugi razred Srednje mašinske škole morao obnavljati. Nakon tog danonoćnog treniranja počeo sam postizati zapaženije rezultate. Prva takmičenja su bila po mjesnim zajednicama i gdje god bih došao, osvajao bih prvo mjesto. Vremenom sam učestvujući na takmičenjima stekao određeni renome i popularnost, naročito kod ljudi koji su se bavili plesom. Davao sam čak i neke intervjue. U tom periodu sam učestvovao na jačim takmičenjima, koja su se održavala u Skenderiji, da bi 1987. godine prvi put počeo raditi u plesnoj školi."

Od tada počinje Senadov uspon u šou biznisu tadašnje države. Nakon već spomenutog takmičenja u Cavtatu slijedi period koga se on i ne sjeća baš "s ponosom", kako je sam rekao, ispunjen takmičenjima, turnejama širom ex-Jugoslavije, a u to vrijeme je otvorio i svoju privatnu plesnu školu.

NA PLES SA BISMILLOM

Kakav je tada bio njegov odnos prema Islamu nije teško pretpostaviti, a Senad to pojašnjava riječima: "Ja sam, kao dijete, išao u mekteb u Bužimu kod nane, gdje sam obično provodio ljetni raspust, tako da je to ipak ostavilo nekakvog traga na meni, i kasnije, kad sam počeo plesati, uvijek sam počinjao sa bismillom, molio Allaha da ne pogriješim, sada to možda izgleda i smiješno ali ja drugačije tada nisam znao. Tad nisam znao da su muzika i ples po Islamu zabranjeni, što je i normalno, jer odvode od Allahovog puta."

Agresiju na BiH dočekao je spremno, učestvovao je u osnivanju štaba Teritorijalne odbrane na Skenderiji, gdje je živio, a kratko vrijeme iza toga, zbog dobre fizičke spremnosti, prelazi u poznatu specijalnu jedinicu MUP-a, koju je tada vodio Dragan Vikić, gdje biva postavljen za komandira protuoklopnog odjeljenja.

"U decembru 1992., u akciji na Azićima, teško sam ranjen u obje noge i ruku. Dobro se sjećam da sam prije akcije uzeo abdest, učio šehadet i čak imao namjeru da klanjam sebi dženazu, što u to vrijeme nije bilo nimalo čudno, jer su tada svi osjećali potrebu da se na bilo kakav način vežu za vjeru. Tog dana, kada sam ranjen, ostao sam osam sati u četničkom okruženju i sam se izvlačio. Izgubio sam neke prijatelje u toj akciji, svega se nagledao i svašta preko ruku prenio. Čudno je kako život ide, od lagodnog života i uživanja jednog plesača, do rata i svega šta on sa sobom donosi. Nakon ranjavanja stvari su se promijenile nagore. Psihički sam popustio, iako sam tada, što se materijalnog stanja tiče, imao sve, kada gotovo niko drugi nije, čak mi se tada i velika želja ispunila, dobio sam vlastiti muzički studio. Na inicijativu MUP-a 1994. godine odlazim na liječenje u Njemačku, gdje se nisam baš dobro snašao, nastavio sam živjeti kao i prije agresije, pa čak i gore, jer zapad, ustvari, nije nudio ništa drugo."

ISKRA ISLAMA

"To je sve trajalo negdje do 1996. kada sam upoznao Damira Mešića koji je došao iz Bosne, gdje je naučio dosta o islamu i pridržavao se toga. Moj prvi susret s njim bio je iskra koja je otvorila moje srce prema islamu, zapanjio me svojom smirenošcu, lijepim ophođenjem, koje je bilo totalna suprotnost mom razuzdanom ponašanju. Od njega sam dobio i prve knjige o islamu i jednostavno sam tada vidio da nema izlaza osim u islamu, počeo sam klanjati i pridržavati se onoga što sam znao, a to nije bilo mnogo, i trajalo je osam mjeseci.

Nakon tih osam mjeseci ponovo me je džahilijet povukao i vratio na ono čega sam se već bio odrekao. To mi je bio najteži period u životu, nisam se mogao smiriti, kad god bi otišao u kafanu da pijem, uvijek bi mi u tom trenutku na um padao namaz, Kur’an, sve što sam učio, jednostavno nikako nisam imao mira, ali društvo je bilo to što me je držalo u takvom stanju još neko vrijeme. Sve do jedne noći kada se prelila čaša, stijesnilo mi se u prsima, nisam više mogo podnijeti, inače sam imao nemirne snove i nisam mogao spavati. Probudio sam se sav uplakan, jednostavno duša traži sedždu, a šejtan ne da.

Za to vrijeme sam zaboravio i kako se klanja, uzima abdest, morao sam gledati u knjigu dok sam uzimao abdest i tada mi je bilo tako teško pasti na sedždu da je to nemoguće opisati, prvo iz stida prema Allahu, a zatim i zbog toga što me šejtan i dalje pokušavao odvratiti. Međutim, sa Allahovom pomoći uspio sam. I kada sam klanjao taj sabah-namaz, osjećao sam kao da je veliki teret spao sa mojih prsa, osjećao sam se tako čist da sam rekao sam sebi da ovaj osjećaj neću tako lahko ispustiti."

Nakon toga, sve je krenulo svojim tokom, islamska literatura, predavanja i potpuno novo društvo utjecali su da se Senad još više učvrsti u islamu, a ubrzo je slijedio i povratak u BiH, u Sarajevo, gdje i danas živi, sretno oženjen. Zasigurno, Senad više nije "jugoslovenski Michael Jackson" i vjerovatno su ga svi koji su ga kao takvog znali već zaboravili, ali nije mu žao, on je našao ono što je tražio, smirenost i sreću u Islamu i osjećaj koji, kako je sam rekao, "neće lahko ispustiti."

 

NAJGLEDANIJI VIDEO DANAS NA PORTALU:

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Novi.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Novi.ba!