OPREZ RODITELJI, AKO OVO GOVORITE VAŠOJ DJECI - EVO ŠTA VAS ČEKA U BUDUĆNOSTI: Ni slučajno ne recite ovih rečenica

10.06.2021 - 09:02 | Zanimljivosti >> Kiosk

Put djece do psihoterapeuta popločan je dobrom namjerom naših roditelja. U većini slučajeva naše su majke i očevi zaista željeli samo najbolje za nas, ali ipak, puno godina kasnije, njihova se odrasla djeca trude se prevladati posljedice svog odgoja. Štoviše, dio njih ponavlja greške svojih roditelja koji su svojoj djeci govorili iste fraze koje je neko vrijeme također povrijedila ista retorika.

Bright Sideu je prikupio fraze i izjave koje najviše bole današnje odrasle osobe kako bismo shvatili koliko su ove naizgled bezazlene riječi utjecale na njihov život.

"U ovoj kući nema ničega što je tvoje!"

Neki su roditelji uvjereni da dijete nema vlastitu osobnost dok  ne bude moglo finansijski osigurati samo sebe. To znači da bi prije ovog trenutka mogli zanemariti djetetovo mišljenje, osjećaje i posebne potrebe. Otrovna ideja da osoba nije nitko dok ne počne sama zarađivati ​​novac odgaja generaciju ozloglašenih radoholičara.

d7df2c50c9945d4ee351898bd2

Djeca koja su od djetinjstva upijala misao da im ništa u roditeljskom domu ne pripada i koja se nikad ne osjećaju sigurno. Izgubljeno djetinjstvo, depresija, anksioznost, iscrpljujući osjećaj krivnje i srama, kao i nisko samopoštovanje - samo su neke od čestih posljedica ovakve vrste odgoja.

Roditeljski stav poput ovog motivirat će tinejdžera da se želi brzo odmaknuti od mame i tate kako bi napokon imao svoj mali svijet, s barem nekom vrstom stabilnosti, čak i ako je to soba u studentskom domu koja je iluzija svoje "vlastito" mjesto. U pravilu ti ljudi puno rade jer se samo tako mogu osjećati značajnima.

"Klonite se razgovora odraslih."

Za mnoge će roditelje njihovo dijete uvijek biti glupo dijete i nije važno koliko imaju godina njihovi potomci (5,15 ili 50). Čini im se da njihovo dijete nije u stanju ozbiljno razgovarati s odraslima i da je prerano da imaju svoje stajalište o bilo čemu. Ti roditelji svoju djecu ne smatraju pojedincima, a njihova djeca to u potpunosti osjećaju.

Nakon mnogo godina može odjeknuti u činjenici da će se odraslo dijete osjećati sramežljivo izraziti svoje mišljenje u nazočnosti odraslih (učitelji, šefovi) i mislit će da su njihove misli beznačajne i da ne zaslužuju pažnju. Spriječit će dijete da ne razvija svoje talente na studijama, kao i da gradi uspješnu karijeru.

"Ako se  ne sjećam, znači da nisam obećala."

b3d61c58bf83a971294ea49015

Danas mnogi od nas znaju za rasvjetljavanje i razumiju da je poricanje stvarnih događaja oblik psihološkog nasilja. Ali u djetinjstvu su mnogi od nas čuli rečenicu: „Sve je u vašoj mašti! Nikad se nije dogodilo! " od naših roditelja, koji nisu htjeli priznati svoje pogreške.

Kao rezultat toga, djeca počinju sumnjati u adekvatnost svoje percepcije stvarnosti i korisnost vlastitog pamćenja. To negativno utječe na njihovu sposobnost da vjeruju sebi i svijetu jer im čak i roditelji neprestano pokazuju da nešto nije u redu s njima jer se sjećaju stvari koje se zapravo "nikada nisu dogodile".

"Ne biste trebali vrijeđati djevojke."

Ovo bi se mogao činiti točnim savjetom - pravi muškarac trebao bi zaštititi predstavnike slabije polovice planeta, pomoći im i ustupiti im. Sve ide dobro do trenutka kad djevojke počnu koristiti svoje privilegije kako bi iskoristile prednosti dječaka ili se loše ponašale. Dok dobro odgojeni dječak mora samo stajati tu i zadirkivati ​​svoje vršnjakinje.

Na kraju, izrastu u muškarce koji se jednostavno boje žena i ne mogu dati usmeni odboj čak i u slučajevima kada žene prelaze sve granice. Tada smjernica koja je trebala spriječiti nasilje koje se odnosi na jednu vrstu ljudi, dovodi do pojave socijalno odobrenog nasilja nad drugima. Muškarci se u ovom slučaju osjećaju sramežljivo čak i podnijeti zahtjev ili se s njim suočiti.

"Sve uništavaš."

Malo ljudi može učiniti nešto dobro, što im je potpuno novo, iz prvog ili čak drugog pokušaja. Potrebna su nam iskustva, vještine i navike. Pogriješiti je potpuno normalno, pogotovo u djetinjstvu. Nije normalno prenijeti svu odgovornost na dijete na njegove pogreške. Uostalom, ako roditelji svoje potomke nisu nešto naučili, to nije krivica djeteta.

S vremenom će malo dijete koje redovito čuje ove riječi usmjerene na njih prestati pokušavati bilo što učiniti kako ne bi bilo krivo. Štoviše, dijete se može početi smatrati izvorom svih problema svojih roditelja i moglo bi vjerovati da nije dovoljno dobro i da ne zaslužuje ljubav ili pravo na život.

"Ti možes bolje." 

Uvijek postoji prostor za poboljšanje, ali mnogi roditelji misle drugačije. Od svojih prvih koraka daju nedostižne zadatke svom potomstvu, a djeca moraju preskakati hrpu obruča kako bi ih dovršila. Istodobno, odrasli često zaborave nagraditi svoju djecu za postignuća jer to nije razlog za ponos, već samo signal da je vrijeme za postizanje ciljeva.

b825685c8dbb3a5e7d288adb61

Dijete koje živi u vječnoj utrci za roditeljskim idealom ne zna se cijeniti i uživati ​​u procesu svog rada. I, naravno, bit će im teško izbjeći neuroze i stresove jer uvijek postoji nešto čemu moraju težiti. Ta su djeca često bolesna i često odgađaju i izlaze iz kolosijeka, jer su se umorila kovitlajući se u kolu tuđih ambicija.

"Uspjet ćete nekako."

Ova fraza ima mnogo verzija: od "Uspjet ćeš nekako" do "Previše želiš". Njihovo se značenje svodi na činjenicu da bi dijete trebalo zaboraviti na svoje snove i želje - ne zato što su neostvarivi, već zato što roditelji ne smatraju potrebnim da ih ispune.

Djeca s vremenom jednostavno prestanu sanjati jer razumiju da se to nikada neće ostvariti. Znaju da će umjesto dugo njegovane lutke ispod božićnog drvca dobiti džemper (obično u većoj veličini, tako da traje duže) i umjesto da nešto prigristi, majka će reći: „Zar nema ništa jesti kod kuće? " (čak i ako u obitelji nema financijskih problema). Zašto? "Zato što sam tako odlučio - zato!"

"Stariji(a) si!"

Kad se u obitelji pojave manja djeca, starija djeca često moraju brže odrasti. U očima roditelja gube pravo biti mala djeca, čak iako razlika u godinama nije toliko velika. Njima je dodijeljena određena odgovornost: da postanu mudriji i neovisniji. I nije bitno što djeca u tom trenutku mogu imati samo 2-3 godine.

Rano i prisilno odrastanje nije dobro ni za koga. Da, ovo je dijete možda prilagođenije životu i može postići puno, ali cijena ovog uspjeha bit će izgubljeno djetinjstvo i podsvjesna ljutnja na roditelje i mlađu braću i sestre. Ni na koji način ne doprinosi toplim obiteljskim odnosima i često je psihološka prepreka stvaranju vlastite obitelji.

"Sve radiš pogrešno. Bolje da to učinim sam/a. "

Nitko se ne rađa s vještinama kuhanja ili znanjem pranja i peglanja košulje: sve dolazi s iskustvom koje se oblikuje iz pokušaja i pogrešaka. Često je roditeljima lakše učiniti nešto sami, umjesto da nauče svoje dijete da to radi. Roditelj bi mogao pomisliti da će, ako prestane podučavati, trebati više vremena, dijete će pogriješiti ili će možda ionako morati sve iznova napraviti.

0c21595356988a6ddba26ad878

Pokušavajući zaštititi svoje dijete od nepotrebne brige, mnogi roditelji zaboravljaju da su kućanski poslovi važan dio odgoja njihova djeteta. Ovaj rad pomaže u razvoju samokontrole i samodiscipline (uostalom, glupo je smetati tamo gdje ćete i sami morati očistiti pod), a obje ove osobine zasigurno će biti korisne djeci tijekom tečaja njihovih života.

Djeca čiji im roditelji ne daju priliku da zajedno uče na svojim pogreškama osjećaju se onesposobljenima u kućanstvu kasnije u odrasloj dobi: osjećaju se prestrašeno učiniti nešto novo i ne vjeruju u sebe.

"Nećete postići ništa u životu."

Roditelji koji ne vjeruju u svoju djecu uvelike utječu na samopoštovanje njihove djece, "Tko će vjerovati u mene ako moji roditelji misle da nisam sposobna za bilo što?" Ako nastavite redovito nametati ove misli djeci, oni će naučiti glavnu stvar: "Nešto nije u redu sa mnom." Da bi prevladali taj osjećaj, mnogim ljudima su potrebne godine ozbiljne terapije.

U odrasloj dobi, djeca čiji roditelji često nisu vjerovali u njih ponašaju se suprotno: ili odustaju unaprijed ne pokušavajući ništa postići (jer su programirani za neuspjeh) ili cijeli život posvećuju dokazivanju roditeljima da pogriješili su.

"To su tvoji problemi i ti si ta(j) koji ih mora riješiti."

Odgoj djeteta metodom: "Ne vjeruj nikome, ne boj se nikome, ne traži ništa" ima svojih prednosti i nedostataka. S jedne strane, dijete treba naučiti da se samostalno nosi s poteškoćama - to je važna vještina koja će biti korisna u životu. Ali roditelji bi također trebali shvatiti da se zbog nedostatka životnog iskustva djeca jednostavno ne mogu (i ne bi trebala) sama nositi s nekim problemima.

Ako roditelj djetetu ne pruži odgovarajuću podršku na koju smatra da se može osloniti u teškim trenucima, dijete ima sve šanse da upadne u nevolje. Osjećaj sigurnosti i povjerenja djeci su neophodni koliko i neovisnost, tako da je glavno što se odrasli trebaju sjetiti da ne zalaze predaleko u ovo pitanje.

“Čitaš li knjige? Učini nešto korisno. "

Mnogi roditelji iskreno vjeruju da dijete treba uvijek raditi nešto korisno, poput domaćih zadaća, izvannastavnih aktivnosti ili čišćenja svoje sobe. Sanjati ili čitati knjigu čini se nečega čega se treba sramiti. Kao rezultat, imamo čitavu hrpu odraslih koji se jednostavno uopće ne mogu opustiti.

fbfc735fb8bab405a0df153996

"Pa, nisi tako lijepa ..."

Roditelji su prvo ogledalo u koje dijete gleda kako bi shvatilo kakvi su. A ako im roditelji neprestano govore da im je kosa pretanka, da nokti nisu ravni ili da im nos izgleda poput krumpira, to će dijete osjetiti u stvarnom životu. Ovim izjavama ne možete očekivati ​​odgovarajuće samopoštovanje.

To ne znači da biste svom djetetu trebali lagati o njegovoj nezemaljskoj ljepoti, ali isticanje dobrih stvari i ocrtavanje prednosti njihovog izgleda moglo bi biti korisno mnogim roditeljima. Poznavanje njihovih snaga pomoći će vašem djetetu da se osjeća samopouzdanije, dok će ga trajne informacije o njihovim nesavršenostima ispuniti kompleksima i učiniti rezerviranijima.

"Cijeli smo se života žrtvovali za vas, a vi ste nezahvalni!"

Roditelji se trude osigurati da njihovo potomstvo živi bolje nego što je živjelo. Za neke od njih dijete postaje središte njihova svemira oko kojeg se okreće cijeli svijet. Ali to nije izbor djeteta i oni ne moraju uvijek otplaćivati ​​ovaj dug roditeljima za stvari koje su u njih uložili - uostalom, to je bio njihov izbor, a ne izbor njihova djeteta.

Dijete kojemu je usađena ideja da su oni smisao tuđeg postojanja na svojim plećima nosi teret odgovornosti za dobrobit odraslih u njihovom životu i osjećaj krivnje zbog toga što nije uvijek ispunilo njihova očekivanja. Kao da žive "s zajmom", umjesto da jednostavno uživaju u životu.

"Ipak ste dječak / djevojčica!"

Mnogo je djece zabranjeno određenim stvarima i ponašanjima zbog rodnih stereotipa. Dječaci tradicionalno ne bi trebali plakati, pokazivati ​​nježnosti ili nositi ružičasto, dok se djevojčice ne bi trebale penjati po drveću, igrati se automobilima ili igrati hokej. Ova ograničenja sprečavaju djecu da slobodno uče o svijetu oko sebe i otvoreno izražavaju svoje osjećaje.

5cd82b5a6987db8a9cdf0cc552

Štoviše, ove fraze uzrokuju da djeca stvaraju pogrešnu predstavu jedno o drugome. Dječaci odrastaju s osjećajem da su njihove vršnjakinje nekako gore od njih jer su "sramotno se ponašati kao djevojčica". Djevojke, pak, smatraju da su svi dječaci agresivni huligani kojih se bolje klone. To objema stranama stvara probleme u odnosima sa suprotnim spolom.

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Novi.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Novi.ba!
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
 
MOŽDA VAS ZANIMA