TEMA

PRIČA O DVIJE ZEMLJE KOJE SE SAD S RAZLOGOM BOJE JEDNA DRUGE: Afganistan i Tadžikistan - Ko će prije uništiti koga? Ili će obje ponovno završiti u građanskom ratu?

07.10.2021 - 21:09 | Vijesti >> Svijet
Autor: Advance.hr

Dolazak, odnosno povratak talibana na vlast u Afganistanu događaj je za koji se itekako moglo pretpostavljati da će izazvati nervozu u široj regiji. Čak i oni koji su često kritizirali američku vojnu prisutnost u Afganistanu zapravo su prešutno bili svjesni da je ista možda i nužna kako Afganistan ne bi postao uporište raznih militantnih, ekstremističkih i terorističkih skupina. Tako, primjerice, kada su iz SAD-a po prvi put najavili da će se povući (još za vrijeme Trumpove administracije) nitko nije "slavio" u Rusiji, a nije svejedno bilo ni Iranu i Kini, zemljama koje graniče s Afganistanom.

No, Iran i Kina znaju da iz pravca Afganistana neće doći infiltracija koja bi mogla dovesti do nekih fundamentalnih promjena u njihovim zemljama - iako obje moraju biti na oprezu (naročito Kina zbog svoje regije Xinjiang) - ali najveću opasnost u transformaciji Afganistana vide afganistanski sjeverni susjedi, bivše sovjetske republike.

Od njih tri koje graniče s Afganistanom - Tadžikistan, Uzbekistan i Turkmenistan - najviše straha osjeća Tadžikistan iz nekoliko razloga. Kao prvo, imaju jako veliku granicu s Afganistanom, oko 1400 kilometara. Kao drugo, Tadžici su zapravo druga po veličini etnička skupina u samom Afganistanu te tvore oko 21% tamošnje populacije. Za usporedbu, svega 6% Afganistanaca su etnički Uzbeci te samo 3% etnički Turkmeni.

Naravno, najveća etnička skupina u Afganistanu su paštuni i većina talibana su paštuni, ali ne svi. Nije tajna da je talibanima u interesu u svoje redove regrutirati i što veći broj Tadžika. To im je bitno kako bi, što je više moguće, eliminirali opoziciju prema sebi samima (zadnji otpor njihovoj novoj vlasti, u dolini Pandžšir, tvorili su većinom etnički Tadžici), ali i proširili svoj utjecaj u susjednom Tadžikstanu koji im u nekoj bliskoj budućnosti može biti "odskočna daska" za ambicije u regiji, ako ih budu imali.

Jasno, talibani u ovom trenutku imaju i previše problema doma da bi stigli razmišljati o širenju svoje ideologije na susjedni Tadžikistan, ali vlasti u Dušanbeu svejedno su vrlo nervozne.

Tadžikistan je zemlja od oko 10 milijuna ljudi, dakle ima oko 4 puta manju populaciju od Afganistana. Etnički Tadžikistan je, za razliku od Afganistana, vrlo homogena nacija - oko 85% su Tadžici.

Očekivano, kao i sve druge azijske post-sovjetske republike, i Tadžikistan je zapravo jedan vrlo autoritarni, ali i sekularni režim gdje demokracija u praksi gotovo da i ne postoji. Od 1994. na vlasti je jedna osoba - predsjednik Emomali Rahmon (69). Dakako, vlastima je u interesu da u Tadžikistanu ostane sve baš onako kako i jest, a kad se ponekad i pojavi kakav element opozicije on brzo biva ugušen.

Rahmon i vladajuća klasa Tadžikistana ne boje se previše nekakve "građanske oporbe" jer ista se ne bi imala za što uhvatiti kad je riječ o institucijama. Ono čega se pak boje je prodor njima poprilično strane i opasne ideologije radikalnog islamizma, recimo nečeg što predstavljaju talibani u Afganistanu.

Kolika je opasnost da bi se "talibanizam" mogao početi širiti Tadžikistanom? Zapravo poprilična i već se i širi. Nije tajna da talibani imaju određenu potporu među dijelom stanovnika Tadžikistana. To vlasti čini itekako nervoznima.

Kada su ovog ljeta talibani krenuli u veliku ofenzivu naglo osvajajući teritorij Afganistana, u Dušanbeu su se hitno obratili Rusiji te su u strahu organizirali vojne vježbe (u kojima je sudjelovalo čak 20.000 vojnika) s ruskom vojskom na granici s Afganistanom. S druge strane granice talibani su ih, onako zloslutno, fotografirali, dajući im do znanja da je novi poredak stupio na snagu.

Rahmon je poslao jasnu poruku, no i bez toga svima je bilo jasno da su odnosi između Dušanbea i Moskve takvi da Rusija ne bi dozvolila da netko vojno ugrozi njihovog saveznika u centralnoj Aziji (to su ruski dužnosnici i u nekoliko navrata konkretno ponovili za vrijeme eskalacije situacije u Afganistanu). No, Dušanbe se ni ne mora bojati konvencionalne vojske - ono čega se boje je neprijatelj koji s lakoćom prelazi granicu, ideologija.

U isto vrijeme koliko se Dušanbe boji razvoja situacije u Afganistanu toliko se ni novim talibanskim vlastima ne sviđa razvoj situacije u Tadžikistanu. Naime, nakon što su talibani zauzeli cijelu zemlju sredinom kolovoza ove godine, ostala je još samo jedna regija koja im se aktivno opirala - spomenuta dolina Pandžšir nedaleko od Kabula.

Otpor su tamo, bar idejno, predvodili Ahmad Massoud i bivši afganistanski potpredsjednik Amrullah Saleh. Unatoč romantičnim izjavama o trajnom otporu talibanskom režimu talibani su zauzeli dolinu Pandžšir početkom rujna.

A što je bilo s Massoudom i Salehom? Nisu ulovljeni i nije teško pogoditi gdje su pobjegli - u Tadžikistan, dakako. Nekoliko dana kasnije u Dušanbeu im se pridružio i Abdul Latif Pedram, kontroverzni lider afganistanske stranke Nacionalni kongres.

Tamo će sad vjerojatno čekati "daljnje upute". Od koga? Valja podsjetiti kako Saleh još od 2001. godine blisko surađuje s američkom CIA-om, a kasnije je postavljen za šefa nacionalne sigurnosti u Afganistanu (od 2004. do 2010. godine).

Ovo sklanjanje u Tadžikistan će za mnoge koji prate povijest Afganistana biti određeni deja vu. Naime, tamo (konkretno u regiju Kulob) su se sklonili i pripadnici anti-talibanske Sjeverne alijanse kada su talibani zadnji put došli na vlast, odnosno 1996. godine.

Massoudov pokojni otac, Ahmad Shah Massoud, imao je dobre odnose s dugogodišnjim tadžikistanskim predsjednikom Rahmonom još od ranih 90-ih godina. Zanimljivo, neposredno prije no što su Saleh i Massoud mlađi helikopterom pobjegli iz Pandžšira za Dušanbe, tadžikistanski predsjednik Rahmon dodijelio je najviši civilni orden Tadžikistana pokojnom Shahu Massoudu! Simbolika je i više nego jasna.

Tadžikistanu treba netko tko će biti brana prema infilitraciji iz Afganistana koja će se prije ili kasnije dogoditi. Dakako, na SAD više ne mogu računati i to je sad za Dušanbe itekako velik problem.

Koliki je problem prodor islamizma u Tadžikistan? Mogao bi biti veliki problem, a na plodno tlo može naići kod mlađe populacije, a naročito tamo gdje vlada siromaštvo (oko 26% stanovnika u Tadžikistanu živi ispod razine siromaštva). Kod starijih teže jer ipak je Tadžikistan proveo desetljeća u socijalističkom SSSR-u.

Glavni imam u Tadžikistanu, Saidmukarram Abdulqodirzoda, već cijelo desetljeće provodi "čistke" iz vjerskih redova u džamijama Tadžikistana nastojeći pritom eliminirati "ekstremiste" - pritom se zapravo misli na simpatizere talibana. U tom procesu mnogi imami koji su religijske škole završili vani su smijenjeni, a svako strano financiranje lokalnih džamija u Tadžikistanu strogo se nadzire.

Tadžikistan itekako mora paziti na ovakve stvari da im se povijest ne bi ponovila. Naime, od 1992. do 1997. na prostoru Tadžikistana trajao je krvavi građanski rat (poginulo je i do 100.000 ljudi).

Spomenuli smo kako je Tadžikistan poprilično homogena nacija, dakle tko je ratovao? Dvije ideologije - sekularna "stara garda" lojalna idejama iz vremena SSSR-a i novostvorena islamistička snaga.

Kako odjednom islamizam u Tadžikistanu neposredno nakon raspada SSSR-a? Radikalizam je odmah stupio na scenu po nestanku Sovjetskog Saveza, ali je bio i snažno podupiran izvana. Odmah nakon raspada SSSR-a, u periodu od 1990. do 1992., oko tisuću džamija se otvorilo diljem Tadžikistana (to je više od jedne na dan!). Velik novac za izgradnju islamističkog sistema je počeo stizati iz već očekivanih pravaca - prije svega iz Saudijske Arabije.

Rahmon je poveo borbu protiv islamista i u konačnici dobio rat 1997. (uz određene kompromise) porazivši Stranku islamske renesanse (IRP). No, duhovi građanskog rata ponovno su se pojavili 2010. kad je Mullah Amriddin Tabarov - nekadašnji zapovjednik u IRP-u - osnovao pokret Jamaat Ansarullah (neki ih nazivaju "tadžikistanski talibani" - riječ je o skupini koja se smatra terorističkom u Tadžikistanu). Tabarov se zatim priključio još opasnijoj skupini, zapravo najopasnijoj islamističkoj skupini te ere - Islamski pokret u Uzbekistanu (IMU) - te je surađivao s Al-Qaedom. No, tadašnje afganistanske vlasti uspjele su ga uloviti 2015. te je ubijen.

Ali sad više nema pro-američke vlasti u Kabulu koja bi lovila one koje Dušanbe smatra opasnima po njihovu nacionalnu sigurnost. Sad su u Kabulu i svugdje u Afganistanu talibani koji mogu Tadžikistanu prirediti pravi pakao.

Je li moguće izbjeći eskalaciju? Moguće je, pod uvjetom da se stvore uvjeti za jedan veliki kompromis i pod uvjetom da ovi talibani zaista nisu tako radikalni kao njihovi prethodnici prije 20 godina. Naime, talibani silno žele međunarodna priznanja, a veliki korak naprijed bi im bio kad bi ih baš Tadžikistan priznao. Ali zašto bi Rahmon pristao na takvo što? Možda i bi, ali bi se talibani morali obvezati da neće dozvoliti da Jamaat Ansarullah i slični pokreti dobiju uporište u Afganistanu. Po sličnom ključu se već priprema i suradnja talibana i Kine. No, uvijek je moguć i onaj opasniji scenarij, a taj može odvesti i u velike sukobe pa čak i razbuktavanje novog građanskog rata u Tadžikistanu, ili Afganistanu - ili oboje!
 

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Novi.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Novi.ba!
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
 
MOŽDA VAS ZANIMA