Verzije Zelenskog - dobar, loš i zao: Od mirotvorca i propale Steinmeierove formule, promjene glavnih upravitelja, do današnjeg militarističkog dekreta protiv pregovora kojime se svijet uzima za taoca

04.10.2022 - 21:58 | Vijesti >> Aktuelno
Autor: Advance.hr

Uz rat koji traje već skoro osam mjeseci vrijeme "prije" doima se zaista kao period iz kakve alternativne geopolitičke ere gdje su šanse za kompromisna rješenja bila neusporedivo veća nego danas.

Gotovo da je moguće već osjećati određenu nostalgiju prema danima prije 24. veljače jer sve tad naizgled "nerješive" situacije, ipak su imale daleko veći mirovni potencijal od onog što imamo danas, a to je trenutak u kojem je teško čak i zamisliti kako bi mirovni plan uopće izgledao. Nijedna doza maštovitosti ne pomaže jer toliki kraj vide samo u potpunim pobjedama i potpunim porazima.

U tom kontekstu danas stižu nove vrlo opasne vijesti iz Kijeva. Naime, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski potpisao je danas predsjednički dekret kojime se formalno obvezuje da neće biti nikakvog mirovnog sporazuma s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Konkretno se ističe kako se takvi pregovori proglašavaju "nemogućim". No, navodi se kako su pregovori i dalje mogući "s Rusijom". Drugim riječima - pregovori su mogući ako na vlasti u Rusiji više nije Vladimir Putin.

Ne treba posebno ni isticati koliko je ovo pro-ratni potez, pa čak i za jednu zemlju koja je napadnuta i koja se legitimno brani od invazije. Zelenski ovdje s predumišljajem želi zalupiti vratima prema bilo kakvom obliku pregovora, do te mjere da iste onemogućava i predsjedničkim dekretom, odnosno, moglo bi se reći, "kune se" da nikad neće pregovarati s Putinom.

To ne može biti razborita odluka čak ni za zemlju koja tvrdi da joj je cilj oslobođenje kompletnog teritorija. Jer što zapravo znači "pregovori su nemogući"? Znači da je nebitno koliko će ljudi poginuti? A što ako je alternativa pregovorima eskalacija rata prema globalnoj razini?

Zelenski je predsjednik Ukrajine, zemlje koja je napadnuta od strane Rusije, i kao njen predsjednik ima pravo voditi obranu, dogovarati pomoć sa svim raspoloživim saveznicima, jer to nije samo njegovo pravo već i svakog državnika koji se nađe u takvoj poziciji, neovisno o akterima. Ali nema pravo držati kontinent i svijet za taoca jer u vrijeme kad se svaki oblik mira odbacuje treba jasno reći i ovo - svijet će uvijek preferirati poraženu Ukrajinu u odnosu na nuklearni holokaust. Možda neki ljubitelji apokalipse neće, ali velika većina svijeta ne bi dvojila oko takvog hipotetičkog izbora.

Današnji dekret Zelenskog mogao bi proći bez prevelike medijske pažnje, dosta "ispod radara", a riječ je o vrlo važnom trenutku. Neki će reći kako potez ima smisla jer na taj način zapravo bodri vlastite snage da nastave dalje u trenutku kad im je dobro krenulo, da ovi koji riskiraju život na fronti znaju da neće biti "izdani" kroz neki "dogovor s neprijateljem".

Ako je samo to cilj ovog dekreta onda je to dio ratne propagande, nešto čime se bave obje strane. Ne koketira Kremlj bez veze s idejom nuklearnog napada - to je isto u svrhu pokušaja podizanja morala vlastitih snaga, da se iste osjete nepobjedivima čak i kad stvari jako zaguste.

Ali prateći rat u Ukrajini od prvog dana i cijeli onaj predratni period, odnosno kompletnu političku karijeru Volodimira Zelenskog, teško je njegov današnji dekret tek tako otpisati kao ratnu propagandu.

Potrebno je vratiti se malo unatrag, ne previše, u proljeće 2019. godine. Tada su održani predsjednički izbori u Ukrajini, a među raznim opcijama kao najperspektivniji protukandidat tadašnjem predsjedniku Petru Porošenku istaknuo se politički laik, TV glumac, Volodimir Zelenski. Neki kažu da je Zelenski od početka bio politički projekt ukrajinskog milijardera izraelsko-ciparskog državljanstva, Igora Kolomojskog. Možda i jest, ali to je sad nebitno - kvalitetan projekt uvijek može po potrebi i "mijenjati vlasnike". Ono što je bitno je način na koji je Zelenski odnio pobjedu. To je sad pak priča koja je potpuno nepoznata cijeloj globalnoj javnosti koja je počela pratiti zbivanja oko Ukrajine tek 24. veljače ove godine. Ali oni koji prate ovu priču već duže vrijeme znaju da je Zelenski pobjedu na izborima odnio kao nezavisni kandidat koji je narodu obećao brzo rješenje sukoba u Donbasu. Drugim riječima, bio je mirovni kandidat i narod - a svaki narod i svugdje uvijek je željan mira - dao mu je povjerenje.

Nedugo nakon pobjede Zelenskog ispred predsjedničke palače počeli su se okupljati opaki akteri, pripadnici radikalnih desničarskih skupina kao što su Desni Sektor, Azov i slični. Bili su u panici jer su i sami povjerovali u predizbornu kampanju - bili su u panici i strahu da će ovaj zaista staviti kartu mira na stol i dogovoriti se s pobunjenicima u Donbasu (samim time zapravo i Moskvom).

Nacionalisti su prezirali Zelenskog vjerujući da će ovaj dati nekakav poseban status ili pak autonomiju Donjecku i Lugansku u zamjenu za mir. To je i bio plan, ili se tako barem tvrdilo, a u provedbu istog ponovno se angažirala Europa koja je od Amerike jednom već dobila "je*eš EU" odgovor (i dobit će ga ponovno).

Konkretno se oko realizacije "što bržeg mira" angažirao tada bivši njemački ministar vanjskih poslova (danas njemački predsjednik) Frank-Walter Steinmeier. Njegov prijedlog postao je poznat kao "Steinmeierova formula" i zapravo je riječ o vrlo jednostavnoj ideji. Naime, prema njegovom prijedlogu sve naoružane snage na prostoru Donbasa trebale su se povući da bi zatim, pod ukrajinskom jurisdikcijom tamo bili provedeni lokalni izbori, a nakon izbora - prema modelu koji bi se tek utvrdio - ove dvije regije dobile bi "specijalni status", pod uvjetom da OESS, koji bi nadzirao izbore, procjeni da su izbori bili "slobodni i pošteni".

Zanimljiv plan, iznimno perspektivan plan jer su i Rusija i Zelenski izrazili potporu za istim. Da je implementiran mogao je zaista i smiriti godine napetosti u Ukrajini, a specijalni status u dvije istočne regije bio bi i dugoročna sigurnost po Rusiju da Ukrajina definitivno neće postati NATO članica (jer ne bi bilo konsenzusa).

I što se dogodilo? Netom nakon što je Zelenski, tada još uvijek friški predsjednik u ulozi mirotvorca, izrazio želju za implementacijom Steinmeierova formule, odjednom se broj nacionalističkih prosvjednika pred predsjedničkom palačom udeseterostručio. Završio bi Zelenski kao i jedan od njegovih prethodnika, Viktor Janukovič. Zapravo tih dana već se počelo i pričati o tome da se u Kijevu sprema "novi Majdan".

Negdje u tom kotlu političke napetosti čini se da je "projekt Zelenski" još jednom promijenio upravitelja, a pitanje je koliko je on imao utjecaja na to, možda tek donekle, no u svakom slučaju nije mu se svidjela ideja da ga proguta neki novi Majdan pa se nije previše ni bunio.

Steinmeierova formula je brzo zaboravljena, nje se danas sjećaju samo kroničari ukrajinske krize koja traje već osam godina. Današnji pratitelji sukoba nikad nisu ni vidjeli tog Zelenskog. Poznaju ga samo kao namrgođenu i sveprisutnu pojavu u prepoznatljivoj maslinasto-zelenoj majici. Današnji Zelenski po stranim parlamentima putem video-konferencije dolazi u goste s pripadnicima Azova, a nekoć je strepio da će oni njemu doći "u goste" rušeći vrata predsjedničke palače.

Današnji Zelenski također pečatira dekrete gdje se sveto obvezuje da nikad neće pregovarati s Putinom. I koji je Zelenski "stvarni"? Ovaj današnji, dakako i nažalost. On je ovim dekretom zapečatio sudbinu, ili sebi ili Putinu, deklariravši da će jedan od njih morati pasti prije no što može biti mira u Ukrajini. To su najopasnije ideje u situaciji poput ove jer priznaju samo potpune pobjede i potpune poraze, a rat sam po sebi nikad nije do te mjere crno-bijelog dizajna.

Kad god nekome u ratu loše krene to je dobra prilika za pregovore. Kad je Rusija pobjeđivala i osvajala ukrajinski teritorij - to je bila dobra prilika za pregovore. Danas kad ukrajinska vojska na više mjesta probija rusku obranu i vraća kontrolu nad gradovima - također dobra prilika za pregovore.

Ali oni akteri koji će pregovore apriori odbaciti su oni koji će se na kraju morati spomenuti kao krivci za tragediju kad se ista bude zbrajala i zaokruživala, bez obzira jesu li napadači ili branitelji.

A ako pak netko na puno višoj poziciji sebe smatra glavnim upraviteljom u "projektu Zelenski", onda snosi možda i najveću odgovornost za sve strahote koje će tek proizaći iz agresivnog odbacivanja diplomacije.

BONUS VIDEO: