28 godina od masakra na Tuzlanskoj kapiji: Za bolne sudbine niko nije odgovarao

Federacija BiH danas je u žalosti, zbog ubijene 71 mlade osobe i više od 150 ranjenih 25. maja 1995. godine na Kapiji u Tuzli. Suze, tuga i bol mogli su se vidjeti i danas u Aleji mladosti u Tuzli. Roditelja je sve manje, pravdu nikada nisu dočekali, te kažu da će tuzlanska Kapija ostati zločin bez kazne.

Još jedan 25.maj, još jedan od bezbroj buketa cvijeća Zineta Hidanović nosi na grob sina Alema.

“Ako mi ijedan dan u životu teže pada, to je ovaj dan. Nas pola roditelja nema, ja ne znam hoću li ja biti sljedeće godine. Kamo sreće da se to nije dogodilo, kamo sreće da ja imam svog sina. Za mene je sve ovo kao jedan ružan san, težak koji nema kraja”, kaže Zineta Hidanović, majka stradalog Alema.

Ružan san počeo je prije 28 godina. Alem je tog 25. maja otišao nakratko u grad, sa očevim autom. Trebao se vratiti dok se ohladi puding koji mu je majka napravila. Granata je pala, uslijedila je neizvjesnost i poziv Zinetine kćerke.

“‘Mama, gdje je brat? Rekoh: ‘vozi ranjenike’. Rekla je: ‘Nep ričaj mi, mama, da vozi ranjenike jer sam pročitala na televiziji spisak poginulih’. Ja sam ponovo pala u nesvijest”, prisjeća se Zineta

Njenu tugu dijele i ostali roditelji.

“Prisutna je bol u duši, u srcu, u mozgu. Svakodnevno. U tkavim situacijama se sjetim kada sam ga vodao ovdje, sa tri, četiri godine, po Banji. Kada sam ga vodio u školu. Kada je odrastao. Ovakvo kada se nešto desi, kada roditelj izgubi dijete, nije više isti čovjek”, kaže Faruk Ponjavić.

Za sve ove bolne sudbine, niko nije odgovarao, a roditelji kažu da se više ničemu ni ne nadaju. Tuga je zarobila roditelje, a sjećanje na njihovu djecu je jedino što je ostalo nakon svega, uz činjenicu da im je ovaj dan isti kao i onaj kada su posljedni put zatvorili vrata za svojim sinovima i kćerima.