PSIHOLOGINJA: EMIRA MEŠANOVIĆ

Jednom sam maštala

01.06.2016 - 09:31 | Praktična žena >> Kolumne
Autor: Emira MEŠANOVIĆ (Beograd)

Jednom sam maštala 

Narativi o ljubavi su uvijek ili pretjerano dramatični ili pretjerano romantični. Na ljubav se gleda kao na imperativ u vremenu koje ustvari hronično pati od formalno osmišljenih i konzerviranih veza, a premalo namjernog istinskog povezivanja koje, nažalost, ostane u domenu površne komunikacije. 
Sjećam se kako ulazim u toalet, držim odmaščivać u ruci s ciljem da očistim kadu i zateknem se kako pred ogledalom masiram lice kremom i vrtim u glavi posljednju komunikaciju koju sam imala s njim. Zanimljiv mi je i njegov hod. Usreći me kad se nasmije iz bilo kojeg razloga. Bezličan grad je smisleniji i podnošljiviji. Sve ostalo je teže. Pomalo zavidim djevojkama koje ga nisu upoznale. Olakšanje je da sam bila svjesna da je to ipak samo nerealna zaljubljenost. Zaljubljenost ograničena trajanjem se mnogo lakše spoznaje od ljubavi koja dosta skrivenije prožima naše odnose s ljudima. 


Nedavno sam gledala film Kako biti solo (How to Be Single). Glavna protagonistkinja u filmu suočava se s premisom da je najkompleksniji, ali u konačnici nagrađujući zadatak, konsolidovati se prvenstveno s vlastitim potrebama. Zvuči pomalo kao floskula, ali najzamršeniji je onaj odnos koji imamo sa samim sobom, jer nas oblikuje na način da nas čini ili rasijanima ili nam obezbjeđuje mir. Budući da je u svojoj prirodi dugoročan, neophodno je da ima primat nad svim ostalim, tj. on je preduslov za sve ostale odnose i gradimo ga samospoznajom. Trenutno vjerujem da, ako uspijemo naći taj unutrašnji sklad, tek onda možemo spoznati nešto tako nejasno kao što je ljubav prema drugima.

 
Istovremeno se čini da je sam pojam vezivanja dva bića jednog za drugo u kontrateži s onim što bi ljubav zaista trebala biti. Forma je svrsishodna sama sebi, te ponekad kompromituje naša istinska osjećanja i slobodu. Ljubav je tretirana i kao komoditi kojim ljudi trguju i koji za svakoga ima specifičnu tržišnu cijenu. Ljubav transformišemo na način da se prilagodi podobnim objektima ljubavi, što iz pukih interesa, što iz zablude da ona nije integrativni dio nas, već nešto što dobivamo izvana. Ne doživljavam jasno pojam dobivanja ljubavi, jer za svakoga od nas ljubav traje onoliko dugo koliko je mi dajemo, čak i kad osjećaj nije recipročan.

 
Zaljubljenost vidim kao opijajuću distrakciju, udar koji nas rascijepi od realnosti i približi strahovima koje nismo podigli na viši nivo zrelosti. Svi u životu imamo primjere potpunog rasula bića zbog očekivanja da nas drugo biće upotpuni, kada povjerujemo u Platonov mit o androginom biću koje je raspolovljeno na muškarca i ženu. Nisam zagovornik ideje o drugoj polovici, nego opisujem osjećaj kada se na nekom iracionalnom nivou osjetimo nekompletnim.

Tada očekujemo da nečije prisustvo to povremeno popuni, ali istodobno izaziva taj osjećaj da nešto nedostaje. Suštinski, to su sve nezdravi konstrukti koji potiču ili iz vlastitog nepoznavanja sebe ili idealizovane slike o drugoj osobi. I vrlo brzo sam shvatila da, kada osjetimo nesigurnost, zavisnost i nenadoknadivu nedorečenost koja nas povrjeđuje u međuljudskom odnosu, to je znak da trebamo napustiti takav odnos.

Prema mom iskustvu, to nije ni zaljubljenost ni ljubav, već raznorazni podsvjesno ušuškani lični demoni. Smatram da ljubav u svom najdubljem smislu ne treba da bude bolna, nedostižna i dramatična. Ljubav je umirujući osjećaj koji nam govori da smo sposobni da dajemo sebe bez straha od gubitka integriteta. Samopotvrđivanje kroz drugu osobu je samo naizgled samoispunjavajuće i ukazuje na otklon od ljubavi.

 
O ljubavi kao emociji izolovanoj od egocentričnih očekivanja počela sam intenzivno razmišljati na predavanjima profesora Mikea Georgea koji je govorio o ličnom razvoju baziranom na razumijevanju mitova o ljubavi. U skladu s psihologijom, on tvrdi da se ljubav realizuje jedino kroz davanje ljubavi. Sebe spoznajemo samo onda kada se oslobodimo uzročno-posljedične veze s vanjskim svijetom. Istinska sloboda leži u tome da nam niko ne bude suštinski potreban i da motivi za izgradnju odnosa s drugim ljudima budu altruistične prirode. Najčešće, takva bude roditeljska ljubav prema djeci. Tada osjetimo tu emociju koja je neosuđivačka, suportivna, bezuslovna, nesebična, nutritivna i koja nije beskompromisna. Romantična ljubav je rijetko takva. Romantičnu ljubav preotmu druge emocije i stanja koja iskrive percepciju. Prirodno je da se emocije isprepliću kao međusobno bliski pratioci, te je, stoga, često teško definisati šta je od toga ljubav.


Pouka je da korijen nejasnoće izniče iz disfunkcionalnog odnosa koji gajimo prema sebi i pogrešnim narativima o ljubavi. Ljubav bi trebala biti direktan preobražaj onoga što smo mi ponudili i samim tim često je uslovljena našom vještinom da volimo. Jasno je da ne možemo kontrolisati šta neko drugi osjeća prema nama, ali isto tako treba da prestanemo mjeriti koliko ljubavi dobivamo zauzvrat. Kad emociju počnemo mjeriti vrlo tehničkim tj. kvantitativnim pokazateljima, tada u zapećak padnu druge vrlo bitne karakteristike odnosa, kao što je psihološka bliskost, koje zapravo doprinose da romantična ljubav bude produbljena.


Uz sve teorije i empirijska istraživanja i dalje ne postoji jedna definicija ljubavi. Na čuvstvenom, duhovnom, iskustvenom, pa i fizičkom nivou, ljubav svi drugačije opisujemo. Kako mi je rekao moj dragi prijatelj, kada pišem o ljubavi, mogla bih svaki dan pomalo promijeniti tekst. Ponekad se jednostavno desi i sve se složi bez prevelikih komplikacija.  
I za kraj, pjevač grupe Velahavle Samir Hodović dao je prijedlog pjesama za muzičku podlogu dok čitate ovaj tekst ili razmišljate o ljubavi. 


Nick Cave – I Let Love In
Nick Cave – Nobody's Baby now
Ariel Pink – Baby
Rolling Stones – Heaven
Dino Dvornik – Tebi pripadam
U2 – Stay (Far away, So Close!)

 

NAJGLEDANIJI VIDEO DANAS NA PORTALU: