PSIHOLOGINJA EMIRA MEŠANOVIĆ

Sindikalke za “hljeb i ruže”

15.06.2016 - 11:21 | Praktična žena >> Kolumne
Autor: Emira MEŠANOVIĆ (Beograd)

Sindikalke za “hljeb i ruže”

Nedavna situacija u Srbiji, kada se radnicima Jure savjetovalo da na radnom mjestu nose pelene zbog nemogućnosti korištenja pauze, nije izazvala odgovarajuće reakcije koje bi rezultirale nametanjem i provođenjem jasnog NE ovakvom tretmanu ljudi. I kada su pisali o ovome, mediji su toliko često koristili riječ “navodno” da je sama vijest djelovala kao spekulacija ili kao atrakcija, a problemi radništva su opet pomalo zataškani. 


Aktivno razmišljam o tome šta žene mogu uraditi za borbu protiv eksploatacije radnika. Voljela bih da sam ovu rečenicu mogla napisati u prošlom vremenu ili konstruisati kao nesuvislu šalu, ali “ženi je mjesto u kući” i “ima ljubomornog muža” i dan danas često čujem kao objašnjenje zašto se žene na Balkanu u manjoj mjeri sindikalno organizuju nego muškarci. Ne spominjem one realne razloge koji su relevantni za sve radnike, a to je strah od otkaza ako se pridružite sindikatu na bilo kojem nivou. Segregacija je širom svijeta dugi niz godina vladala poljem rada pa tako i radničkim pokretom. Dugo su se u sindikatima dominantno aktivirali muškarci, dok su žene u vrijeme štrajkova i strateških sastanaka, koji su se odvijali uglavnom noću, bile primorane baviti se kućanskim poslovima i djecom. Međutim, u mnogim zemljama se to promijenilo, pa danas u literaturi možete naći sindikate koji se zvanično deklarišu kao feministički i žene koje su se kroz istoriju posvetile društvenoj reformii zajednički stvorile sistemski okvir za sindikalnu žensku borbu.

 
Rose Schneiderman je jedna od pionirki udruživanja žena u sindikate.Početkom dvadesetog vijeka u Americi je radila kao krojačica, bez ikakvog osiguranja, na minimalnoj plati kojom je dijelom otplaćivala i šivaću mašinu. Ogorčena uslovima rada, shvatila je da i ženama treba ista ona struktura za radničku borbu koju su muškarci već godinama koristili. Pod njenim vodstvom nastao je prvi sindikat ženskih radnica koji je na početku brojao 12 djevojaka, a kasnije udružio sve žene na nivou fabrike u kojoj je radila. Borila se protiv nejednake plate, za osam radnih sati dnevno, bolju sigurnost na radnom mjestu, kao i protiv eksploatacije djece i imigranata kao jeftine radne snage. Organizovala je štrajkove, držala govore, ohrabrivala žene da se bore za bolje uslove rada. Kasnije je postala aktivistkinja i potpredsjednica u Ligi ženskih sindikata New Yorka i osigurala bolje uslove rada za hiljade radnika. Zbližila se i s Eleanor Roosvelt, koja je također bila aktivna u ženskom radničkom pokretu.Smatra se da je tako imala utjecaj na američkog predsjednika Roosevelta i da je njegov reformski program New Deal, odnosno njegov dio koji se tiče radničkih prava, baziran na Rosinim idejama o definisanju maksimalnih sati rada i postavljanja granice za minimalna primanja.Poznata je po tome da je za ženske radnice osim “hljeba”, tj. ekonomske sigurnosti, tada simbolično tražila i “ruže” kao simbol dostojanstvenog života vrijednog življenja.


Kada govorimo o uslovima rada i sindikalnom udruživanju žena, ono što je istorija mnogih zemalja, čini se da je sadašnjica Balkana.Recimo, u posljednjih 107 godina samo je jedna žena bila na čelu Saveza sindikata BiH.U progresivnijim sindikatima svjedočimo tome da žene postaju predsjednice na granskom ili entitetskom nivou. Međunarodni dan žena se često obilježava kroz izraz naklonosti i pažnje muških članova sindikata prema ženskim kolegicama, a ne u duhu borbe za ženska prava.Napredak je da se osnivaju ženske sekcije i prave se strategije za uključivanje većeg broja žena. Čak i kada žene osiguraju rukovodeće pozicije, one nerijetko doživljavaju opstrukcije u radu i njima ta pozicija nije osigurana pukom demokratijom glasanja jer moraju znatno više nego muškarci dokazivati da su sposobne da vode i upravljaju. Te žene u nemogućim uslovima daju nevjerovatan doprinos opstanku i modernizaciji radničkog pokreta i bore se za poboljšanje uslova rada ne samo za žene nego sve obespravljene radnike. Poznajem jednu takvu i zamolila sam je da mi napiše nešto o svojoj sindikalnoj borbi.

 
Mersiha Beširević je predsjednica Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH, koja nije posustala ni kada je zbog svoje borbe protiv diskriminacije radnika primala i prijeteće poruke. Posvećena je tome da se sindikat održi i da se poboljšaju radnička prava u realnom sektoru. Ona se srčano bori za to da se kreira fond solidarnosti i da se radnicima koji nemaju mogućnost plaćati sindikalnu članarinu ne otkazuje pravna pomoć. 


“Za mene je ovaj posao itekako pravi poziv u pravo vrijeme, iako predstavljati jedan sindikat na Balkanu danas mnogi bi opisali kao pogrešan posao u pogrešno vrijeme. Sindikati, nemoćni i međusobno rascjepkani i razjedinjeni, opterećeni okovima prošlosti kada su sindikalni lideri vedrili i oblačili u firmama, ali i u lokalnoj zajednici, neprilagođeni tranziciji tržišta rada, ali i zahtjevima modernog radnika, vrlo su često visoko na spisku krivaca za postojeće stanje u radničkoj svakodnevnici.To je jako teško breme. Za mene, međutim, ne postoji veća nagrada niti veća satisfakcija od zagrljaja radnice kojoj ste pomogli da se vrati na radno mjesto koje je izgubila npr. zbog toga što nije dozvolila svom šefu da je tretira kao roblje. Biti sindikalistkinja podrazumijeva da si svaki dan nečija meta i vrlo često je paljba i rafalna i iz sveg raspoloživog oružja. Ali upravo taj zagrljaj koji dobiješ u onom momentu kad ti je najpotrebnije ohrabrenje, to je ono što te vraća u stroj. S druge strane, najveće heroine i heroji sindikalnog pokreta danas su sve one radnice i radnici koji su se usudili boriti za svoja i prava svojih kolega. Oni među njima koji uz sve još imaju i ugovore na određeno vrijeme osobe su kojima se iskreno divim. Svoju ulogu vidim u tome da upravo ovim radnicama olakšam njihovu borbu, svojom podrškom i svojim nesebičnim zalaganjem”, rekla mi je Mersiha.


Iz naše slobode proizlazi pravo na organizovanje i ne trebamo ga sebi uskraćivati zbog nepovjerenja u određene institucije. Sindikalna moć pada u zapećak kada je pojam radništva nejasno definisan i kada su radnici ucijenjeni nesigurnim poslovima. Problemi, međutim, ne nestaju iz vidokruga nego su izraženiji svaki dan i radnički pokret se nameće kao logična platforma za borbu.Organizovanje žena na ovaj način je poprilično hitna stvar, dok je dugoročan zadatak svim mamama da ne odgajaju djevojčice da budu princeze nego da budu Rose ili Mersiha. 

13444546-10157011080280494-1279130182-n

NAJGLEDANIJI VIDEO DANAS NA PORTALU: