NEŽELJENA DJECA

Knjiga “Mi djeca okupacije - pripovijesti kćerki i sinova Savezničkih vojnika”

26.07.2016 - 08:29 | Vijesti >> Aktuelno
Autor: Saida MUSTAJBEGOVIĆ
 

Autorica knjige „progovara“ o temi koja je više od pet decenija bila tabu u Njemačkoj i Austriji a „djeca okupacije“ rasla su sa teretom prošlosti svojih roditelja...

Knjigu “Mi djeca okupacije - pripovijesti kćerki i sinova Savezničkih vojnika” njemačke autorice Ute Baur-Timmerbrink(Gornja Austrija 1946.) nedavno je objavila TPO Fondacija i Art Rabic Sarajevo  uz podrsku TRADUKI evropske mreže za književnost.Riječ je o jedinstvenom primjerku narativnih svjedočenja o djeci okupacije koja su rođena u periodzmeđu 1945.-1955. godine koja je prevela Monja Šuta – Hibert.

Bez obzira što je riječ o događanjima koja su se odvijala neposredno i nakon završetka Drugog svjetskog rata, knjiga „Mi djeca okupacije“ je posebno aktuelna u društvima kakvo je bosanskohercegovačko – odnosno sredinama koje se idalje bore sa duhovima prošlosti i treba im pomoć i podstrek za suočenje sa ratnom prošlošću. Gdje su djeca rata u BiH i na Balkanu? Ima li ko da progvori njihovo ime, i u ime njihovih majki koje žive u sjeni stigme i srama na marginama drustva? Kako pobijediti duhove prošlosti koji lebde nad našim životoma, a posebno nad životima onih koji ne znaju ko su im očevi i  majke i ne mogu ostvariti nikakva prava?  Sve su ovo pitanja kojima se bavila autorica knjige Ute Timmerbrink pisuci knjigu Mi djeca okupacije.

Autorica knjige „progovara“ o temi koja je više od pet decenija bila tabu u Njemačkoj i Austriji a „djeca okupacije“ rasla su sa teretom prošlosti svojih roditelja te stigmom činjenice da im je nerijetko u knjizi rođenjih bila upisana odrednica „otac nepoznat“.  U Njemačkoj je između 1945. i 1955. rođeno više od 250.000 djece čije su majke Njemice i Austrijanke, a očevi nekadašnji vojnici iz Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog saveza, Velike Britanije...Historičarka Silka Satjukow navodi da je samo u DDR-u postojalo gotovo 100.000, kako ih zovu, djece okupacije, čiji su očevi bili pripadnici sovjetske vojske. U Austriji ih je rođeno najmanje 20.000.

Autorica knjige Ute Baur-Timmerbrinktek u dobi od 52. godine je saznala da je njen otac bio američki vojnik. Vrlo rano osjetila je da je neželjeno dijete. Njena majka i „otac“ nikad joj nisu govorili o tome ali je bila svjesna da u njenoj porodici nešto ne štima. Familija njenog navodnog oca uvijek je izbjegavala nju i majku. A dok je odrastala „otac“ se nasilnički ponašao i nije želio da je dodirne ili da ga dodirne. U pubertetu se to već promijenilo. Iako je cijelu život sumnjala, vrlo teško je prihvatila tu činjenicu. Danima je plakala ali je u konačnici svoju tugu usmjerila u potragu za njegovim identitetom. „Majka je umrla 1974., a otac 1981. godine. Nisam imala ni braću ni sestre s kojima bih to podijelila. Imala sam samo dva rođaka po očevoj liniji. Sada znam da mi je bio očuh. Pitala sam ih i rekli su mi: 'Znali smo da si dijete vojnika. Uvijek smo pričali o tome.' To je bila najveća bol jer nisam to mogla razumjeti. Nakon toga, okončala sam kontakt s njima. Nikada više nismo razgovarali nakon toga. Uz mene su bili muž i sinovi. Djeca su mi govorila: 'O, naš djed je Amerikanac! Ako ga pronađeš, ići ćemo s tobom u Ameriku da ga posjetiš'“, kaže autorica ove značajne knjige.  Iako je u dva navrata pisala ocu i on joj je hladno i kurtoazno odgovorio, iako je sigurna da je znao da mu je kćerka nikada se nisu sastali. Ute Baur-Timmerbrinkponosna je na njegovu životnu  Olakšanje koje je tada osjetila poželjela je darivati drugoj „djeci okupacije“. Tako je od 2003. je dobrovoljno angažirana u GItraceu.  

U knjizi je obrađena izrazito zanimljiva i važna jer pripovijeda životne priče koje su obilježene 50-godišnjom ćutnjom samohranih ili udatih majki o očevima okupacije. Djeca okupacije, kao I njihove majke, bila su izložena višestrukoj diskriminaciji. Tamnoputa djeca su ponajviše bila žrtve rasističkih, ideoloških I moralnih predrasuda, djelomično zasnovanih na  nacističkoj propagandi. U knjizi su opisane i politike vojski – naročito američke I ruske – koje su se vremenom mijenjale. Nerijetko očevima vojnicima bilo je zabranjeno da priznaju vlastitu djecu i da skrbe o njima ili da se ožene njihovim majkama. 

„Knjiga nastoji djeci okupacije, baš kao i svim drugim čitaocima, probuditi hrabrost za suočenje s vlastitom prošlošću, kako se nerazriješena pitanja, ili čak traume, ne bi prenosili na naredne generacije“, navela je Baur-Timmerbrink. Bitno je istaći da kada je krenula u potragu, u arhihivima ondašnjim pronašla je tek jedan tekst a danas se to u mnogome promijenilo. Autorica je ispričala da vjeruje u Boga i da na neki način svoj volonterski angažman doživljava kao zadatak da drugima olakša breme koje su decenijama nosili. Do sada je pomogla da 200 osoba pronađe svoje očeve, ali kaže da je imala isto toliko neprijatnih priča. 

Knjigu se može nabaviti u knjižarama u BiH i u TPO fondaciji, a sve druge informacije koje bi pomogle djeci rata u BiH možete prijaviti u TPO fondaciju gdje se mogu dobiti informacije opodršci.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA