TRAUMATIČNA SUDBINA BALKANA

Na putu ka ozdravljenju…

27.07.2016 - 12:10 | Vijesti >> Aktuelno
Autor: Saida MUSTAJBEGOVIĆ
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
 

Kolektivna i individualna trauma, viktimološki mitovi, strahovi od drugog i drugačijeg, stigma, etiketiranje, isključivanje, čišćenje pamćenja, nemogućnost da se trauma prizna, prihvati i transformira kako bi se nastavilo živjeti gledajući u budućnost, teme su o kojim se govorilo na “Drugoj konferenciji Trauma, pamćenje i ozdravljenje na Balkanu i šire” u organizaciji TPO fondacije iz Sarajeva i njenih istaknutih partnera: Boston Univerziteta (SAD), Univerziteta u Zenici (BiH), George Mason Univerziteta (SAD),  Centra za pravdu i izgradnju mira Eastern Mennonite Univerziteta u Virginiji (SAD), Vrije Univerziteta u Amsterdamu (Nizozemska)  i Veritas – Harvard Centar za traumu. 

Historija je puna traumatičnih događaja, ali samo se neka pamte smatra profesor sociologije na Univerzitetu u Dublinu Siniša Malešević jedan od četrdeset i pet izlagača na Konferenciji. Učešće su uzeli stručnjaci različitih profila: psiholozi, sociolozi, psihijatri, historičari, antropolizi, filozofi, etno-muzikolozi… Podijelili su iskustva i priče iz Azije, Afrike, Evrope i Amerike. Većina učesnika je istaknula važnost multidisciplinarnog pristupa ovim temama jer on omogućava da se stvari bolje sagledaju i pronađu najbolja rješenja.

U regiji koja je doživjela ogromno nasilje tokom  tri rata u proteklom stoljeću, ožiljci traume su duboki i međusobno se prožimaju stoga je posjetiocima sarajevska konferencija zapravo bila interaktivno mjesto susreta za kreiranje interdisciplinarne arhiva znanja i mogućnosti za ozdravljenje sjećanja i trauma na Balkanu i šire. 

Višestruka sjećanja nisu jednostavne priče o patnji, nego je riječ o društveno-političkim agendama koje se ogledaju u narativima žrtava.  Sa historijskog stajališta, bol i veliki gubitak koje su iskusile sve strane u ovim oružanim sukobima i represivnim režimima podrazumijevaju činjenicu da su čitavi kolektivi duboko traumatizirani, što pak zahtijeva procese prihvatanja i ozdravljenja. Malešević je kazao da je kolektivna trauma zapravo postaje kolektivni narativ i naveo primjer Bitke na Kosovu koje se dogodila 1389. godine. Naglasio je da se kolektivna trauma ranije gradila drugačije – gradila se oko aristokratije i svećenstva a sada je narod žrtva. Historičar Dubravko Lovrenović uporedio je modern bosansko društvo sa srednjovjekovnom Evropom kada je važio moto “Nema spasa izvan crkve”. Ustvrdio je da posljedice koje danas “živi” Bosna i Hercegovina imaju korijen u činjenici da “mentalno nije završen Drugi svjetski rat”. Drugi izlagači, pak, navodili su primjer logora u Jasenovcu kao potvrdu upravo Lovrenovićeve tvrdnje.

Na skupu se više puta u različitim argumentacijama, čula konstantacija da je jedan od problema društava bivše Jugoslavije činjenica da svako pojedinačno gradi vlastiti viktimološki mit, u kojemu su linije suprotstavljana veoma jasne, a neprijatelj kolektivnom postojanju uvijek je konkretiziran u ličnostima etničkih susjeda. Jedan  od primjera koji je u tom kontekstu također više puta naveden jeste genocid u Srebrenici, koji ilustrira odnose bosanskog i srbijanskog kolektivnog osjećaja historije, sasvim su suprotstavljeni. U konačnici učesnici skupa, posjetili su i Memorijalni centar Srebrenica-Potočari i stanovnice Potočara – žene koje su višestruko preživjele traume. Zanimljiv je bio interes za bosansko iskustvo suočavanju s traumom, primjerima dobre prakse u Potočarima te mogućnost primjene tih iskustava u drugim posttraumatizovanim društvima poput onog u Ruandi. Na terenu u Potočarima, stručnjaci su mogli da čuju potvrdu riječi izvršne direktorice TPO Fondacije Doc. dr. Zilke Spahić – Šiljak koja je tokom konferencije govorila različitim vrstama posrednih i neposrednih pritiska kako donatorskih tako i onih koje dolaze iz domaće javnosti – insitutcija i nevladinih organizcija prema osobama koje su prežvijele nasilje u ratu. To se ponajbolje ogleda u jeziku kao moćnom sredstvu komunciranja i imenovanja preživljenog iskustsva o čemu svjedoče žene u BiH koje vrlo često budu objektivizirane i bez mogućnosti da kažu šta one osjećaju i misle o politikama imenovanja i etiketiranja različitih iskustava nasilja. Naglasila je, a to su ponovili i drugi izlagači, koliko  je i dalje snažan balast „zavjera šutnje“ sa kojima se najčešće postkonflikta društva susreću. 

Doktor kliničke psihijatrije sa Western Michigen University Steve Olweean jedan je od vodećih svjetskih stručnjaka za traumu, mišljenja je da se prostor bivše Jugoslavije suočava se s brojnim problemima, a način na koji se društva nastala nakon raspada zajedničke zemlje nose s iskustvom kolektivne traume produbljuje osjećaj različitosti i odmaže u procesu međusobnog pomirenja. Odnosi između bosanskog i srbijanskog kolektivnog osjećaja historije sasvim su suprotstavljeni, kazao je Olweean, dodajući kako svako društvo ponaosob gradi sistem pamćenja utemeljen na strašnom događaju iz prošlosti, kojega je treba pamtiti, ali je pitanje kako ih pamtimo i šta iz takvog pamćenja prozilazi?!

Amela Puljek-Shank magistrica u oblasti transformacije konflikta na vlastitom primjeru opisala je kako pamtimo traumu i nosimo sa sobom i na drugi kontinent. Ona je u Americi doživjela okidač – za nju je to bio zvuk tap tap koji dopirao kroz otvoren prozor a podsjetio ju je na snajperiste. Istakla je da postoji i pozitivna strana trauma. Uporedila ju je sa erupcijom vulkana i tlom koje je bilo izloženo vulkanskom pepel, nakon čega je vrlo plodno. Objasnila je da se odlučila baviti psihologijom da bi razumjela vlastitu traumu koja je posljednjica preživljenog rata u Sarajevu.

Naravno, postoje i drugačiji pristupi kolekivnom pamćenju koji su prisutni u različitim vidovima kulture i tradicije. Upravo na jedan takav istraživala je etno-muzikologinja Badema Pitić.  U njenom fokusu su zvuci i tekst Izvorne muzike. Riječ je o novim naručenim tekstovima praćenim zvucima tradicionalne muzike  koja se njeguje u Istočnoj Bosni. Riječ je o načinu kako pojedine grupe održavaju kolektivno pamćenje o onome što su preživjeli ili sjećanje na drage osobe koje su izgubili.

Konferencija je završena putovanjem u Srebrenicu i Potočare pa su učesnici upoznali rad doktorice Branke Antić-Štauber koja vodi organizaciju Snaga žene sa sjedištem u Tuzli. Ona petnaest godina podržava žene u Potočarima kroz terapisjki rad i ekonomsko-osnaživanje, što predstavlja  konkretan primjer rada sa traumtiziranim ženama koje još uvijek traže svoje nestale u Srebrenici. Unatoč traumama i teškim iskustvima ove žene pokazuju da je moguće nastaviti živjeti i raditi i imati nadu, a u tome im je najveći oslonac Branka i Snaga žene.

Cilj konferencije bio je da se postakne interdisciplinarno učenje koje nadilazi regionalne grupne podjele i to kroz propitivanje postojećih istina konstruiranih od strane prethodnih generacija, te proširiti iste u nove mogućnosti za kolektivno ozdravljenje te da se podigne svijest o sveprisutnom aspektu poslijeratnog života te procese psihosocijalnog ozdravljenja i ponovno osnaživanje dostojanstva kao dio procesa ozdravljenja. Svi radovi s Konferencije ce biti objavljeni u publikaciji na bosansko i engleskom jeziku i dostupni u TPO fondaciji Sarajevo.

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Novi.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Novi.ba!
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
 
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA